Rudolf Steiner - Duhovno vodstvo čovjeka i čovječanstva

Kad čovjek sazrije do određenog stupnja samosvijesti, uvida kako mu svijet nije naprosto dan kao završen i gotov, već mu je životom postavljen kao zagonetka. Po legendi Buddhine riječi pri rođenju: "Gore Nebo, dolje Zemlja, samo je meni pripala ova čast", vrlo plastično ocrtavaju ovu našu postavljenost u svijet. Odatle i čuđenje, začudnost: s jedne strane da svijet (unutrašnji i vanjski) jest, ali nam istovremeno ostaje i skriveno što on zapravo jest. Rada se poriv u nama da pokušamo zacijeliti ovu podvojenost, otkriti ono što je skriveno iza neposredne nam datosti, i dovesti je s njom u vezu. Osjećamo se ponukani krenuti na taj put; to putovanje naš je zadatak. Ova djetinja gesta pitalačkog predanja fenomenima, produbljena i intenzivirana, stvara od nas sve svjesnijeg tragaoca. Stvari koje smo do tada prešutno prihvaćali, najednom nam postaju živa zagonetka, tj. živimo kroz njih i po njima. I baš te, naoko jednostavne stvari, doživljavamo u novoj svjetlosti, Jer nije samo po sebi razumljivo da oko jedne trećine života provedemo spavajući — gdje smo tada i u kakvom bitku tada živimo? Koje je to vrelo snaga po kojem se kao dijete uspravljamo, hodamo i mislimo? Odakle stupamo na svijet, kako bivamo u njemu nošeni (i nosimo ga) i kuda odlazimo smrću?... Ono bitno po čemu se čovjek razlikuje od svih njemu poznatih bića upravo je da samoispunjenje vidi u pokušaju zacijeljenja te razdvojenosti. Nanovo zacjeljujući rez između Ja i ne-Ja, subjekta i objekta, on se vraća u jedinstvo