Max Juhasz - Noćnik

U knjizi se nalazi poezija i proza Damira Cara, autorova suputnika u noćnim besciljnim pohodima zagrebačkim ulicama, klubovima, barovima, šatorima, lunaparkovima. Taj spoj riječi i slike knjizi daje poseban štih jer donosi pred čitatelja još jedan medijski drukčiji doživljaj noćnih tumaranja. Careva poezija je opora, tvrda, melankolična i ekspresivna baš kao što je i noćni život Zagreba, no ona na lirski vrlo osjetljiv način progovara o noćnim događanjima i životu ljudi na rubu društva. Kratka dokumentarna priča „Noćnik“ prozaično prenosi jednu zgodu s Maxovog i Damirovog noćnog pohoda u klubu u kojem autor otkriva način nastajanja fotografske serije – oni su se našli usred zbivanja u noćnom klubu i doživjeli ga kroz interakciju sa stvarnim ljudima – pijancima, prostitutkama, klinkama i momcima, šankerima, konobarima, striperima. Atmosferu zadimljenog i bučnog kluba, hladne ulice, šatora i lunaparka Car prenosi lirskom ekspresijom i prozaičnom realističkom dokumentaristikom, dok Juhasz nijemo progovara slikama u koloru.

„Noćnik“, Juhaszov noćni fotografski dnevnik trebao bi se ustvari percipirati baš kao noćnik, ne kao dnevnik. Zamjena termina je značajna za čitanje njegove knjige, mijenjanje noći za dan, crno-bijeloga za boju, običnoga za čudno, normalnoga za hmm… Drukčije normalno…

Slike su raspoređene tematski: od oblačenja za izlazak, putovanja automobilom, prolaska kroz park gdje se pije na klupicama, dolaska u klub, noćne ljubavi koja je prikazana vrlo tjelesno, pijenja za šankom, plesa u klubu, izolacije od drugih, posljedica pijanstva, pijenja na ulici, pasa u šetnji i službenih policijskih pasa na kolodvoru, beskućnika, bizarnih događaja u lunaparku, zagrebačkih ulica s lijepo uređenim izlozima koji reklamiraju ideal uređenoga obiteljskog života, fašničke fešte pod šatorom, šoping-centara, šankera i pijenja piva u bircevima, kasina i igračnice, muškog i ženskog striptiza do prizora povratka kući – parkirališta s automobilima i usamljenih ulica u magli. Posljednja je slika u knjizi noćni portret autorove kćeri, ujedno i posveta Emi koja je u vrijeme njegova rada na seriji mogla imati 2-3 godine. Na slici se nalazi i plastična igračka u stražnjemu planu, pa se ta slika može i iščitavati kao kontekstualni portret kojim se kontrastira cijeli sadržaj „Noćnika“ naspram tome portretu djeteta koje živi u svojem svijetu toliko udaljenom od surove stvarnosti noćnoga Zagreba. Je li to Juhaszova očinska briga za vlastito dijete koje je u vrijeme izlaska knjige već doraslo i otkriva noćni život, ili je jednostavno gesta očinske ljubavi kojom se on želi odužiti kćeri za njezino djetinjstvo udaljeno od melankolije i teških socijalnih tema koje obrađuje svojom serijom – to treba pitati autora. Možda je i nešto treće…

Sadržaj slika valja promatrati vrlo pomno i studiozno. Stražnji planovi i ono što je van oštrih planova slike često otkrivaju važne konotacije. Knjigu nije dovoljno jednom prolistati, već ju treba promatrati višekratno, jer se u malim refleksijama, siluetama, sjenama i svemu onome što je ustvari vizualno skriveno, ili barem nije odmah uočljivo, skrivaju informacije koje nam daju potpuniju sliku autorova doživljaja i razmišljanja o noći. Karakteristično je korištenje vrlo tamnih tonova u cijelom tom opusu koji svojom gustoćom pritišću atmosferu svih prizora. Sva je svjetlost korištena za ekspozicije umjetnoga podrijetla – javna rasvjeta, neonske lampe, monokromatsko svjetlo noćnih klubova i narančaste tungsten žarulje. Zato opusom prevladavaju narančaste, crvene, zelene i plave boje, s naglaskom na dominantnu narančastu. Osim tih donekle čistih primara i sekundara, ima i suptilnijih tercijara kojima kolorizam „Noćnika“ dobiva jednu slikarsku autentičnost i njima se smiruju koloristički vrlo ekspresivne kompozicije. Osim što su boje reproducirane dokumentaristički, one nose i simbolička značenja koja se mogu iščitavati na mnogo razina. Autor je pomno pratio proces skeniranja negativa i proces tiska knjige kako bi reprodukcija boja bila zadovoljavajuća – iz pouzdanih izvora znam da se baš svojski namučio u tim procesima, ali je na kraju zadovoljan rezultatom. To što je serija snimljena na film njezina je velika prednost – ona djeluje baš naglašeno filmski; vrlo suptilno reproducira tonove i boje. Naravno, u to vrijeme na našim se prostorima niti nije koristila digitalna tehnologija, a i Juhasz svoj opus radi na filmskim fotoaparatima.

Značenja koja možemo iščitati iz fotografskih slika serije „Noćnik“ vrlo su ekspresivna. To nisu fotografije koje nas ostavljaju ravnodušnima niti neutralnima. One traže zauzimanje stava promatrača, veliko suosjećanje s ljudima koji su se našli zabilježeni u njoj u situacijama koje prikazuju tamniju stranu noći i sve njezine bizarnosti, tuge, očajavanja, ali i potpuno prihvaćene uloge ljudi koji sudjeluju u tom noćnom životu, njihove strasti i poroke. Autor pokazuje vrlo visoku dozu razumijevanja ljudi s ruba društva, prikazuje ih u njihovom stvarnom okruženju, bez idealiziranja i povlađivanja bilo kome, on ih dokumentaristički bilježi, ali ne hladnom i preciznom dokumentaristikom, već jednom suptilnom, suosjećajnom i prije svega čovječnom percepcijom.

Kako znam da će Juhasz doći u Čakovec na jednu od svojih promocija, a sudjelovao sam na promociji „Jaruna“ gdje sam iz njegovih priča iza fotografija saznao vrlo korisne informacije koje su mi pomogle u čitanju prve knjige, veselim se i toj drugoj promociji, jer će moje prvo čitanje knjige nakon nje biti sigurno puno bogatije.

Knjigu toplo preporučam svima onima koji u mediju fotografije cijene autorski izraz te neposrednost i iskrenost u vizualnoj komunikaciji.