Vladan Švacov - Temelji dramaturgije

Vladan Švacov - dramaturg, dramatolog, redatelj, sveučilišni profesor i reformator nastavnoga programa, doktor filozofije, germanist i znalac klasične filologije – godine 1976. objavio je knjigu Temelji dramaturgije, koju se i danas smatra ključnim djelom hrvatske teatrologije i prvim cjelovitim pristupom teorijskim problemima dramaturgije u nas.

Više od četrdeset godina nakon prvoga izdanja, Temelji dramaturgije Vladana Švacova ostaju rijedak primjer filozofski fundirane studije u kontekstu hrvatske teatrologije. Iako je u posljednjih dvadeset godina teatrološko polje obogaćeno mnogim relevantnim izdanjima, koja obiluju filozofskim uvidima, integralni pothvati sa čvrstom filozofskom perspektivom su rijetkost. Polazeći od Heideggerove fenomenologije, Švacov pristupačnim stilom provodi čitatelje kroz svoju „ hermeneutiku dramskoga izraza“, ne snizujući argumentacijsku strogoću čak ni u prividno ležernijim, ilustrativnim pasusima. Posebnost Švacova pristupa sposobnost je rekontekstualiziranja odnosa kazališne prakse prema praksi življenja, pri čemu je u antropografiji antičke drame vidio priliku za raspravu o „ključnim riječima“ civilizacije zapadnoga kruga. Vladan Švacov do novih spoznaja dolazi na istom terenu na kojem su za sebe i na svoj način prije njega istraživali Branko Gavela, pa i Josip Kulundžić: na istraživačkom polju gdje se filozofsko promišljanje neposredno obogaćuje umjetničkom praksom. Švacovi temelji dramaturgije nisu „ osnove dramaturgije“ u smislu uvoda u kazališno-dramaturšku struku, nego postavljanje temelja za razumijevanja događajne strukture i općih načela dinamike u svim dimenzijama ljudske egzistencije. U Temeljima dramaturgije on je promatrao dramsku i u užem smislu dramatsku napetost kao antropološku kategoriju, usko vezano uz sam ljudski bitak. Uz urednički redigirani tekst, novo izdanje donosi kazalo imena i pojmova.

Temelji dramaturgije nezaobilazno su djelo: filozofski dosljedno, teorijski precizno, u praksi utemeljeno, stilski briljantno, a naposljetku treba priznati – i aktualno štivo.