Diana Nenadić, Silvestar Kolbas - Tanhofer

U široj javnosti ime Nikole Tanhofera najčešće se povezuje s kultnim klasikom H-8…,koji je režirao u mladim danima (1958); u užoj – filmu okrenutoj – cijeni ga se i kao redatelja i kao filmskog snimatelja; najuži krug profesionalaca i prijatelja, koji mu se obraćao intimnijim nadimkom Tani, itekako zna da se njegova filmografija ne završava na jednom velikom filmu, a njegova vještina i talenti ne iskazuju samo u dvama najvažnijim filmskim zanimanjima, među kojima je cijeli radni vijek meandrirala linija njegove kreativnosti. Snimajući filmove, Tanhofer je znao i (za)glumiti – primjerice u Bauerovu Sinjem galebu (1953), scenarije nekih filmova prema kojima je snimao ili režirao sam je zamislio (H-8…) i/ili napisao (Nije bilo uzalud, 1957; Svanuće, 1964), svoju kinematografsku praksu artikulirao je u objavljenim stručnim i teorijskim tekstovima, a životna i profesionalna iskustva u prigodno pisanoj, ali stilski dotjeranoj memoarskoj prozi. Konačno, ne i posljednje, priče o njegovim snimateljskim inovacijama in situ, tehničkim izumima i eksperimentalnom erosu čine se neiscrpnima. A one, među ostalim, nude ključ za razumijevanje i onih marginaliziranih sastavnica pedesetogodišnje karijere hrvatskoga filmskog klasika bez kojih nije moguće u potpunosti valorizirati ni onaj dio filmske baštine u kojem je kao kreativac sudjelovao.

Tanhoferovo zaigrano sveznadarstvo, rijetko među domaćim filmašima, zato se činilo kao logičan i prirodan okvir monografije njemu posvećene koja, uz naklon prema svom predmetu i želju da mu se što više približi, želi zadržati i potreban kritički odmak od njegova djela, pokušavajući ga istodobno razumjeti uz pomoć i na prvi pogled „efemernih“ činjenica. Taj čin naknadna upoznavanja počinje (i završava) čitanjem dvaju portreta iz pera njegovih prijatelja i filmskih suradnika, onih koji su imali puno pravo oslovljavati ga nadimkom Tani. Prvi, povjesničar hrvatskoga filma i redatelj Ivo Škrabalo, nazvao ga je svojedobno hrvatskim filmskim „začinjavcem“, aludirajući time na njegovo kreativno vizionarstvo u okviru još nerazvijene poratne kinematografije, a njegov uvodni portret Nedostižni filmski desetobojac pritom se referira na sintagmu drugoga suvremenika, Zvonimira Berkovića, izrečenu u nekrologu prijatelju kao pohvala njegovim nebrojenim talentima i neobuzdanoj zaigranosti, smještenu na samu kraju ove knjige. Nažalost, suvremenika s kojima je dijelio iskustva ranih filmskih dana ostalo je vrlo malo. Zato je glavni put do Tanhofera bio onaj koji − poštapajući se pisanom poviješću, arhivskom građom i usmenom predajom, vodi od filma do filma, od filmskog teksta do kinematografskog i povijesnog konteksta, od snimatelja do redatelja, i natrag. Drugi put, onaj memoarski, otvorio je posredno sam Tanhofer odgojivši niz generacija filmskih snimatelja i redatelja, na koje je prenosio mudrosti i zamke kinematografskoga zanata.