Bruno Kragić - Neke tendencije klasičnoga filma : tri eseja

Nemojte se uplašiti naslova knjige! Iza akademskog, neproničnog naslova „Neke tendencije klasičnog filma“ krije se drama. Prava hollywoodska. John Wayne odlazi u završni obračun s metkom u kičmi, zbog čega mu u odsutnom trenutku nepokretnom ostane desna (revolveraška) ruka, a u pucnjavi još i dobiva metak u nogu („El Dorado“, 1967.). A Gary Cooper u ulozi poslovnog čovjeka u poznim godinama stupa u strastvenu vezu s najboljom prijateljicom svoje kćeri, da bi ljubav okončao kada ga zamijene za oca mlade djevojke, i potom odmah umro („Ulica North Frederick 10“, 1958.).

Za filmologa Pierrea Berthomieua s tom je običnom smrću Garya Coopera započelo moderno doba Hollywooda. S višestrukim ranjavanjem Waynea još uvijek smo u prostoru mita. S Cooperom umire klasični Hollywood. Njegovi kraljevi su ostarjeli, izranjavani, hendikepirani, neprikladni za mlade partnerice; i na kraju mrtvi.

Kragićeva tri eseja o „nekim tendencijama“ klasičnog hollywoodskog filma mogli bi smo i nazvati dramom u tri esejistička čina u kojoj klasični Hollywood zastane u hodu, klekne na koljena, i potom ispusti posljedni dah. Ili elegijom o tome kako je s John Wayneom, Gary Cooperom i Clarkom Gableom umirao klasični Hollywood, kako je kroz fizičko starenje i propadanje, melankoliju prolaznosti i slutnju blizine kraja, klasični Hollywood napuštao veliku pozornicu američkog filma!

U prvom eseju, „Lirski trenuci, epske digresije“, Bruno Kragić tematizira neobična zaustavljanja radnje u filmovima Johna Forda, te Howarda Hawksa i Raoula Walsha. U eseju „Slutnje kraja, mreže značenja“ tematiziraju se najave kraja, također mahom u Fordovim filmovima, ali i opet u filmovima Hawksa, Walsha, te Chaplina, Wellesa, Billy Wildera i Vincentea Minellija. Dok esej „Znaci godina, slike vremena“ bilježi starenje vodećih muških zvijezda klasičnog Hollywooda: Gary Coopera, Johna Waynea, Jamesa Stewarta, Clarka Gablea, Errola Flynna, Cary Granta.

Kragićevi tekstovi pisani su kao doktorska disertacija pod naslovom „Kasni klasični stil zvučnog igranog filma“, obranjena na Sveučilištu u Zagrebu. U njoj Kragić ukazuje na mijene klasičnog stila u vrijeme njegovog zamiranja od kraja pedesetih do kraja šezdesetih. Po vlastitim riječima, po završetku rada postaje svjesniji nemogućnosti jednostavnog određenja klasičnog stila pa disertaciju nadopunjuje nizom intervencija i izmjena.