Eric Rohmer - Dvije ili tri stvari koje znam o filmu

Ne tako davno svijet su napustili dvojica velikana francuskog filma: Eric Rohmer i Claude Chabrol. Rohmer u siječnju, a Chabrol u rujnu 2010. godine. Prije više od pola stoljeća, njih dvojica su, zajedno s Godardom, Truffautom i Rivetteom, krenuli u stvaranje možda najvećeg modernističkog pokreta u povijesti filma - novog vala. Zajedno su napisali i knjigu o Hitchcocku, kojem su se divili i kojeg su stavljah uz bok jednom Ejzenštejnu i Murnauu. Svoje prve dugometražne filmove snimili su krajem pedesetih godina i otada nisu prestajali stvarati.

Eric Rohmer je svoj posljednji film "Ljubavi Astreje i Celadona" snimio 2007. godine, u svojoj osamdeset i osmoj godini. Izjavio je tada da mu je to vjerojatno posljednji film u životu jer više nema snage za takav napor kao što je režiranje filma. Stvarajući doslovce "do posljednjeg daha" Rohmer je i u svojim poznim godinama ostao vjeran filmskom postupku koji ga je krasio od samih početaka, a kojeg možemo sažeti u jednoj riječi: jednostavnost. 

Skromni budžeti, relativno nepoznati glumci, oskudna scenografija, minimalna rasvjeta, asketska kamera bez suvišnih pokreta i začudnih kutova neke su od značajki svih Rohmerovih filmova. Njegovi junaci su najčešće osobe mlađe ili srednje životne dobi bez većih materijalnih poteškoća, koje većinu filma provode u razgovoru. Uvijek je posrijedi manji broj likova čija je, pa moglo
bi se reći, stalna preokupacija (ne)mogućnost istinske ljubavi. 

Upravo zbog jednostavnosti kojom je pristupao stvaranju svojih djela te dosljednosti takvom pristupu, Rohmer je sebi priskrbio epitet "najvećeg" među svim novovalovcima. Promatrajući njegov cjelokupni opus, raspoređen uglavnom u tri zaokružena ciklusa; Moralne priče, Komedije i izreke i Priče četiriju godišnjih doba, možemo ga mirne duše smjestiti uz bok najznamenitijih modernista sedme umjetnosti: Tarkovskog, Bergmana, Felhriija i Antonionija.