Zdenka Andrijić - Kuglice od zlata

Anđeli su svjetlost moga djetinjstva. O tome bi se moglo pričati satima, ali tada bih najprije morala pročeprkati po mraku, a to mi se više ne da, o mraku više nikada neću. Svjetlost je ono što me vodi životom.

“Budi dobra”, kaže moj anđeo čuvar. Onaj, koji mi se prvi pokazao. “Budi dobra, jer svaki put kad si dobra, dobiješ malo svjetlosti u auru. A što više svjetlosti imaš, to te mi anđeli brže primijetimo iz dubina svemira. I dođemo ti u pomoć!”

Crkva je bila mračna, nesreća se vukla njezinim podovima. Kao da su grijesi svijeta stigli u nju na odmor. Bila sam mala i bilo mi je dosadno. Monotoni pjev mise, gomila tužnih, starih, umornih ljudi koji su netom istresli očaj i nesreću na pod hladnog zdanja, tjerali su me u puzanje uokolo oltara. A tamo se ponekad pojavljivalo svjetlucanje. Male svjetlosne kuglice mamile bi me svojim neočekivanim kretanjem, sad lijevo, sad gore, sad bi mi dotakle ruku, a onda sjele u kosu. Ponekad bi me poslušale: - Pomakni se udesno, molila bih. I jedna od njih iskoračila bi udesno. Kuglice su bile radost, život, sloboda. Pojavljivale su se kad su one to htjele, ili ih je Netko drugi slao mome vidokrugu, ali nikad nisam bila sigurna hoću li ih zateći, hoće li nedjeljna misa biti radost ili praznina.

Danas znam da su svjetlosne kuglice moga djetinjstva, uostalom, kao sva buduća svjetlost moga života – anđeli. Prekrasna, lagana, bića dobrote, ljubavi, radosti.

Zdenka Andrijić