Domagoj Orlić - Yoga na Zapadu : transformacijska snaga yoge u preplitanju svjetskih kultura

Ova knjiga bavi se upravo tom novom kvalitetom koju je yoga unijela u svijet života Zapada i nastoji, barem u nekoj mjeri, s obzirom na složenost tog fenomena i ograničenog autorovog iskustva yoge, odgovoriti na pitanje u kojem to smislu yoga ipak oplemenjuje zapadni duh, odnosno zašto Zapad ipak treba yogu u smislu unaprjeđenja kakvoće života pojedinca i uvećanja vitalnosti zapadne kulture kojoj taj novi element yoge očevidno nije ni potpuno stran, ni suvišan, ni besplodan. Osim toga, yoga, širem smislu shvaćena, kao organsko i kozmičko Jedinstvo Svega sa Svime, a ne samo kao drevni proizvod jedne druge, indijske kulture, itekako je bivstveno prisutna u samom ustroju ljudskog bića i tvorevinama tog istog bića koje pokušava osmisliti svoju egzistenciju odnoseći se prema svijetu u kojemu živi na način da raste i da se razvija u svojem humanitetu i u svojim potencijalima koje ima kao prirodno i duhovno biće.

Yoga nije tek još jedna od terapeutskih metoda iscjeljenja površinski bolesnoga tijela i uma, iako itekako može biti i to. No yoga je prije svega cjelovito izgrađivanje odnosa prema sebi ususret svijetu. To je fundamentalno oblikovanje egzistencije "odozdo", okupljanje i oslobađanje svih životnih potencijala zaprtih u stoga disfunkcionalnom i otuđenom organizmu koji otuda neprestano blokira našu "višu" prirodu i posljedično razara svaku punokrvnu interakciju sa svijetom. 

Praksa yoge u svojoj suštini, i ako joj se pravilno i bez predrasuda pristupi, posve diferentna prema idealima i uvjerenjima. Ona radi posao povezivanja s bujicom životne energije i tako izgrađuje cijeli organizam kao usklađeni spoznajni organ koji na višim stadijima integriranosti ili protočnosti zacijelo istančanije motri prirodu stvari. U tom je kontekstu znakovito da se u indijskoj filozofskoj tradiciji mišljenje ili "razum" (manas) nikada nisu razumijevali kao neka iznimna sposobnost odvojena od osjetilne zamjedbe. Naprotiv, razum je šesto, tako zvano integrirajuće osjetilo i što se više odvaja od iskustvenih događaja izgrađujući pojmove, ideje, sudove i predrasude to se više odvaja od svoje osnovne funkcije povezivanja i integriranja neposrednog osjetilnog iskustva svijeta. 

Najsuptilnija sposobnost čovjeka je svijest koja međutim ne radi ništa drugo nego "osvjetljava" organizam iz jednog žarišta pa je stoga njezina temeljna funkcija postizanje i održavanje sabrane pažnje nad svim zbivanjima u egzistencijalnom toku. Svijest, a ne mišljenje ili razum, da ne kažemo pamet, tako je osnovni uvjet za "provođenje" yoge pa su na tu avantura pozvani baš svi bez obzira na "inteligenciju" i stupanj obrazovanja. Ta demokratičnost, odnosno univerzalnost yoge, korijeni se u fundamentalnoj činjenici života koji na posve jednak način prožima sve kroz sve. Doista, kako kaže Domagoj zajedno sa svojim učiteljem-prijateljem Markom Whitwellom, sve što nam je potrebno su tijelo, dah i svijest (um) jer kroz njih mi smo uvijek tu.

Iako je yoga jedno duboko iskustvo samoga sebe ili preciznije kazano života samoga koji je ovdje i sada, upravo narav toga iskustva posve prirodno "tjera" ususret drugim životnim oblicima pa yoga tako nije samo povezivanje samoga sebe sa sobom nego je i povezivanje sa svijetom. Životna bujica tu se oblikuje kao osjećaj prisnosti i privlačnosti sa svime što jest i što može biti: sa ženom/muškarcem kao ženom/muškarcem, prirodom kao prirodom, svijetom kao svijetom u cjelini i u svojim beskrajnim očitovanjima. Doista je tu riječ o jednom silovitom Da! cijelom opstanku. Ili riječima Marka Whitwella: "Sve je sveto ili ništa nije sveto".