Tomislav Ivančić - Vapaj za dobrim ljudima

U „dugovječnoj“ spisateljsko-nakladničkoj suradnji prof. Tomislava Ivančića i Teovizije – dugoj preko dva desetljeća – „svjetlo dana“ ugledala je i najnovija profesorova knjiga VAPAJ ZA DOBRIM LJUDIMA. To je pedeset i osma knjiga prof. Ivančića objavljena u Teoviziji. 58. To je „oko, cca“ tri nove profesorove knjige godišnje u izdanju Teovizije. A, tek, kada bismo pobrojali i sva ponovljena izdanja... jer, ni jedna knjiga prof. Ivančića nije da nije doživjela II. ili čak i XVIII. izdanje kao, na primjer, Molitva koja liječi!!!

Ova knjižica iskričavo iznosi suvremene probleme i nade Crkve kod nas. Kratki tekstovi poput čudesnih otkrića uvode čovjeka u začuđenost pred velikim mogućnostima obnove suvremenog društva i svakog čovjeka. Prikladni su da ih se čita prije spavanja i nakon buđenja, na putu i usred stresnih situacija, u neizbježnim tugama i patnjama ali i u osmjehu, u neočekivanim dobrim rješenjima problema i radosnim vijestima. Kršćane će povesti na dubine vjere kao rezultat godine vjere, a druge ljude ispuniti mudrošću, zahvalnošću i novim životnim svanućima.

Kroz knjigu se kontinuirano provlači pitanje uloge i značaja laika u životu suvremene Crkve, svakodnevice postmodernog čovjeka, moje i tvoje, naše svakodnevice. U svome Apostolskom pismu Porta fidei, kojim je proglasio Godinu vjere, papa Benedikt XVI. između ostaloga je napisao: „Obnova Crkva postiže se također svjedočanstvom koje svojim životom daju vjernici: vjernici su samim svojim životom pozvani oko sebe širiti svjetlo Riječi istine, koju nam je Gospodin Isus ostavio. Kratko, a kristalno jasno o ulozi laika u Crkvi i suvremenom društvu.“

A, što u toj knjizi o ulozi Crkve i laika u suvremenom društvu i može li Crkva uopće odgovoriti suvremenim izazovima, piše prof. Ivančić.

Upravo je Drugi vatikanski sabor, u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium, ustvrdio: „dok Krist, ‘svet, nevin, neokaljan’ (Heb 7,26), nije poznavao grijeha (usp. 2 Kor 5,21), nego je došao okajati prijestupe naroda (usp. Heb 2,17), Crkva – koja u vlastitom krilu obuhvaća grješnike te je u isti mah i sveta i potrebna čišćenja – neprestano kroči putem pokore i obnove. Crkva ‘žurno ide naprijed hodajući između progonâ svijeta i utjehâ Božjih’, navješćujući križ i muku Gospodnju, sve dok on ne dođe (usp. 1 Kor 11, 26). Ona je okrijepljena snagom uskrsnuloga Gospodina kako bi strpljivošću i ljubavlju svladala svoje unutrašnje i vanjske žalosti i teškoće te u svijetu vjerno, iako zasjenjeno, otkrivala njegovo otajstvo, sve dok se ono na kraju ne bude očitovalo u punom svjetlu“ (LG, 8).

Za apostola Pavla, ta Ljubav uvodi čovjeka u novi život.