Robert Crumb - Muzika

Ne bez razloga, tvrdi se da je za utemeljenu procjenu umjetničke vrijednosti potreban i izvjestan vremenski odmak. U slučaju američkog stripaša Roberta Crumba nije teško zaključiti kako je nekadašnji radikalni protagonist tzv. "underground" scene, koji je 1968. oslikao omotnicu legendarne ploče Janis Joplin i Big Brother and the Holding Company "Cheap Thrills", danas priznat kao jedan od najistaknutijih američkih likovnih umjetnika prošlog stoljeća. Slično kao što Boba Dylana i Leonarda Cohena predlažu za Nobelovu nagradu za književnosti, tako se i Crumbovi radovi, koji su već početkom 70-ih uvršteni u ugledni newyorški Whitney Museum, redovno izlažu u najutjecajnijim svjetskim muzejima, poput newyorškog Museuma of Modern Art (MOMA) i kölnskog Ludwig Museuma. Njegovi su zagovaratelji i najutjecajniji svjetski kustosi i kritičari poput umjetničkog direktora venecijanskog Biennala 2007. Roberta Storra i kritičara "Timea" Roberta Hughesa (jednom je prilikom Crumba proglasio suvremenim Brueghelom).
Ovaj odabir stripova nadahnutih bluesom ili srodnim glazbenim idiomima nije nastao u jednom dahu kao smišljena cjelina, nego predstavlja fascinantan presjek kroz nekoliko desetljeća Crumbova stvaralaštva i prikazuje ga kao autora koji se podjednako vješto izražava pričom i slikom, odnosno nizanjem realističnih, historiografski i sociologijski utemeljenih činjenica, kao u uvodnom "Pattonu" i neobuzdano maštovitim likovnim ekstravagancijama poput "Cubist Be Bop Comics". Iako po vokaciji satiričar, Crumb je i neskriveni i nehinjeni moralist, posebice kad se usredotočuje na svoje omiljene glazbene idiome. Njegov odnos prema samoodabranom hipi okružju, uključujući i tretman bluesa unutar takve glazbene zajednice, možda je najuputnije usporediti s njegovim suvremenikom Frankom Zappom i parodijama hipi kapitalizma poput "We're Only in It For the Money" (1967.), koje su iskazivale podjednako dobro poznavanje kodeksa hipi ponašanja, ali i ispraznosti uznositih ideala "djece cvijeća". No usprkos dubinskog poštivanja izvorne blues tradicije, Crumb, barem povremeno, ne odustaje od svog satiričkog nagnuća, što ponajbolje dolazi do izražaja u storiji "That's Life", gdje podjednako bespoštedno prikazuje crnačke radne navike i bjelački snobizam, što se isto kao i prikazi "vinilske ovisnosti" sakupljača ploča može shvatiti i kao još jedan oblik autoironije.