Maja B. Livaković - Stakleni dvorac

- Ne boj se — tiho začuje glas. — S tobom sam. — Klo stavi ruku na srce ne bi li ga primirio. Odahne. Sad je glas tako lijepo čuo. U pravi čas! Kao da je pokraj njega! To mu je i trebalo.Kretali su se sporo. Vjetar ih je nosio i kad je Klo pokušavao žmiriti. Čulo se pucketanje grana i koraci. Kao da će ih netko taj čas presresti, napasti. Šišmiši su se zalijetali u njih, razjapljenih njuški, prijeteći malim, bijelim, oštrim zubima. Stavljali su ruke na lice ne bi li se zaštitili. Žute su oči kružile smijući se luđačkim smijehom. - - Ohhhoaa-rruhhhooaiiii-šššmurraaa-siiii.Odjednom se pokažu tri puta. Jedan je bio čist i ravan. Na drugom su bile odlomljene grane stabala, kao da je preko njih prešla strašna oluja. Treći je bio obrastao trnjem i dračom. Klo zastane. Protrlja oči. Bez razmišljanja se uputi čistim, širokim putem i udari u nešto glavom. Bol je bila stvarna. Zastane i razmisli. Što bi Svjetlosni Klo učinio?, zapita se.