Ratko Bjelčić - Tulum

- Jeste li vi zva... zvali djevojke za tulum?
Zanijemio sam od iznenađenja ne mogavši vjerovati očima. Jer, od kada smo, na Robertov prijedlog, nemajući na tulumu djevojaka, odaslali preko etera radija »101« poziv da nam se pridruže djevojke željne tulumarenja, proteklo je više od četrdeset minuta, a nama se nije javljala ni jedna djevojka. Već sam izgubio zadnju nadu da će na vrata pozvoniti neka, a sada sam ostao paf, jer je preda mnom stajala prekrasna ljepotica, čiji mi je zamamni miris parfema topio nosnice, mirišući deset puta zanosnije od bilo kojega mirisa kojega su dosad imale čast upoznati.
- Je... jeste li vi zvali djevojke za tu... tulum? - ponovila je ljepotica pitanje istovremeno uplašenim i sramežljivim izrazom lica čvrsto držeći narančasti papirnati fascikl, poput štita, prislonjen na prsima.
- Je... jesmo - zamuckivanje je, poput zaraze, prešlo na mene.
- Onda sam na pravome mjestu.