Vlado Pandžić, ur. - Hrvatske usmene priče

Vjerojatno se s posebnom radošću sjećate priča koje su vam pričali dok niste naučili čitati. Slušali ste ih vrlo pozorno, s velikom znatiželjom, pa i uzbuđenjem. Kad je priča bila najnapetija, osjetili ste bojazan ili čak i pravi strah u brizi za sudbinu pojedinih osoba, likova. Sigurno vam je bilo lakše nakon što ste čuli sretan svršetak priče. Sva djeca tako doživljavaju uzbudljive priče. Zapravo, zato ih i vole slušati ili čitati. Najviše se vesele kad dobri likovi pobijede one koji nisu dobri.
Nakon slušanja ili čitanja priča razmišljali ste o zbivanjima i likovima u tim pričama. Više puta željeli ste postaviti neka pitanja onima koji su vam pričali: majci, ocu, baki, djedu, sestri, bratu, odgojiteljici u vrtiću, učiteljici u školi, knjižničarki u knjižnici... I sada, kada gotovo svakodnevno samostalno čitate nove priče, katkada vaše misli zaokupe priče koje ste već davno čuli. Nadođu i stara i nova pitanja...