Josip Kozarac - Slavonska šuma

Slavonska šuma / Moj djed / Oprava / Tena

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 19. stoljeća hrvatsku književnu scenu obilježila je velika generacijska smjena i nastup plejade novih imena koja će izvršiti poetički zaokret: preusmjeriti hrvatsku književnost u pravcu socijalno-kritickog realizma. Svi naši realisti - Kumičić, Kovačić, Gjalski, Kozarac, Draženović, Turić, Novak — proizišli su iz Šenoine kabanice. Svi razrađuju Šenoine teme i ugledaju se u njegove likove, situacije i zaplete. No tematski svijet njihovih djela, sastavljen od elemenata naslijeđenih od Šenoe, štavljenje u posve nove odnose i u bitno drukčiji socijalni kontekst. Šenoa je bio svjestan da za »čisti« realizam još nisu sazreli uvjeti i zato je, između romantizma i realizma, zastao na pola puta. Njegovi učenici ubrzat će i fmalizirati proces koji je on započeo.Svi ti novi autori stupaju na književnu scenu kao predstavnici svojih regija: regionalizamje važna komponenta hrvatskoga realizma. Hrvatsko zagorje (Kovačić, Gjalski), Istra i Primorje (Kumičić), Senj i Prigorje (Novak, Draženović), Lika (Turić) dobivaju u literaturi svoje mjesto zahvaljujući autentičnim slikarima i tumačima novih, burnih društvenih procesa koji su se upravo tada zbivali. Za Slavoniju je tu umjetničku zadaću uspješno obavio Josip Kozarac.Povučeni, samozatajni stvaralac, profinjeni slikar slavonskih suma, zemlje i ljudi —Josip Kozarac jedna je od središnjih umjetničkih osobnosti realističke dionice hrvatske književnosti. Premda je djelovao po strani, izvan književnih središta, uspio je steći naklonost kritike i publike i nametnuti se kao originalan umjetnik i kreativni analitik slavonskog mikrokozmosa u drugoj polovici 19. stoljeća. Međutim, jednim (manjim) dijelom svoga stvaralaštva, tekstovima nastalim krajem devedesetih godina u kojima pokazuje naglašen interes za psihološku problematiku i dubinsku analizu karaktera, Kozarac već probija okvire realističkoga načina modeliranja zbilje i uključuje se u aktualne umjetničke tendencije hrvatskoga/m de siede.a. Po tome je sličan Gjalskome: obojica su, u poetičkom smislu, mostovi od realizma prema moderni, od socijalne analize prema unutrašnjem svijetu pojedinca, intimnoj analizi, snagama svijesti i podsvijeti.