Ksaver Š. Gjalski - Pod starim krovovima

Obilno i zaista raznovrsno romansijersko-pripovjedačko djelo Gjalskoga nastajalo je punih pedeset godina. U tih pola stoljeća odigrali su se na hrvatskoj književnoj i političkoj pozornici mnogi događaji koji su utjecali i na život i na svijest hrvatskog čovjeka, a Gjalski nije bio samo njihov opservator koji o njima ostavlja književni dokument, nego je često i sam sudjelovao u njima. U mladosti pravaš, potom narodnjak, završio je svoju činovničku karijeru prije vremena, ne uznapredovavši na hijerarhijskoj ljestvici ni za pola stepenice. Od 1878. do 1898. službovao je kao kotarski pristav u Koprivnici, Osijeku, Virovitici, Pakracu, Sisku i Sušaku, potom je u istom svojstvu premješten k Zemaljskoj vladi u Zagrebu. Nepoćudan grofu Khuenu, on ga je najzad umirovio s jedva navršenih dvadeset godina službe. »Vječni pristav«, kako su ga tada nazvali, dovršio je »svoju tužnu beamtersku karijeru i preselio se na svoju domaju, u stari moj rođeni i rodni dom Gredice«, kako je sam poslije napisao u svojoj autobiografiji. Duhovno vezan uz taj svoj drevni plemićki zamak, Gjalski je u njemu našao s jedne strane mir, a s druge brojne poticaje za nova djela. I ona ne izostaju. Živo sudjeluje u književnom i kulturnom životu, 1903. postaje urednikom »Savremenika« zajedno s Milivojem Dežmanom Ivanovim, stoje znak da su tadašnji »mladi« smatrali Gjalskoga svojim piscem. I mladi Nehajev, u prvom broju svoga časopisa »Lovor«, potvrdio je to čuvenom izjavom: »Gjalski. - Eto, to je moj program«