Vladimir Nazor - Halugica

“Halugica” Vladimira Nazora priča je o djevojci Halugicu i njezinoj ljubavi prema Jablanku. Na početku ove priče susrećemo ribara Frana koji na žalu pronalazi žensko dijete koje mu odmah zagrije srce. To dijete je u ručici držalo komad platna koje joj je jedna žena zašila ispod pazuha. Iako su žene koje su došle vidjeti dijete počele govoriti kako to dijete nije rodila žena, već je to morska zmija, starac je se nije odrekao nego ju je zadržao i odgajao kao svoju kćer. Dao joj je ime Halugica, što dolazi od riječi haluga, a znači morska trava. Tako ju je nazvao po mjestu na kojem ju je i pronašao.

Kako su godine prolazile, Halugica je rasla i pretvorila se u djevojčicu koja je uvijek voljela provoditi vrijeme na moru. Iako se činilo kako je Halugica starom ribaru donijela sreću, jer su mu mreže i vrše od onda uvijek bile pune, starac joj je jednog dana rekao da odlaze u planinu, a ona ga je poslušala. Halugici se nikako nije svidjelo u planini. U šumi ju je stalno bilo strah. Uz taj strah od šume, morala je stalno slušati Jablanka, sina starčevog sinovca kako joj govori da je nespretna i nezgrapna. Zbog toga je Halugica pobjegla i vratila se svome moru. Starac se također vratio s njom. Kako su godine prolazile, Halugica je izrasla u prekrasnu djevojku i bilo joj je vrijeme za udaju, jer je ribar već bio jako star, napola slijep i umoran.

Kako je došlo nekoliko prosca, Halugica im je rekla da pronađu rubac njezine majke i da će poći za onoga koji joj to donije. Dok su prosci otišli tražiti rubac, došao je Jablanko i u Halugičinom srcu se probudi ljubav. Ta ljubav postaje obostrana i oni odluče biti zajedno. No, Kastavski kapetan uspio je doći do rupca. Ono što Halugica nije znala je da je njezina majka morala umrijeti kako bi on došao do njega. Kako je mislila da će vidjeti svoju majku, Halugica je krenula prema pučini, gdje ju je morska kraljica uvela u svoje kraljevstvo. Taj njezin dolazak značio je da više nikada neće moći kročiti na kopno, a na kopnu ju je čekao Jablanko.