Božidar Prosenjak - Svjetlo koje se ne gasi

Već su Ivo Zalar, Ranka Javor, Karol Visinko i Stjepan Hranjec uočili da je Božidar Prosenjak majstor kratke prozne vrste kakvih nema puno. Autori udžbenika te stranih i domaćih dječjih časopisa rado posežu za Prosenjakovim pričama, koje su uz to i školska lektira.

Zbirka Svjetlo koje se ne gasi razlikuje se od ranijih zbirki po tome što sadrži autobiografske priče. Zato su one još životnije i djeci još bliže. Riječ je o događajima nabijenim snatrenjima i bojaznima, radostima i tugama kakve doživljava svako dijete. Čitajući ih, dijete u njima vidi sebe i u piščevu iskustvu nalazi snagu za prevladavanje vlastitih poteškoća u odrastanju.

Pisane su tako da dijete zauzima stav povjerenja prema odraslima i prema drugoj djeci, ali ne na naivan, nego na iskustven način.

(…) Prenijeti djeci uvjerenje da je svijet dobar i prožet smislom, a život vrijedan truda, te da i život svakoga djeteta ima smisla, jedan je od naših najvećih ciljeva i izazova. Omogućiti snažan i uzvišen doživljaj duši djetetovoj, koja je dnevno preplavljivana jakim osjetilnim i emocionalnim dojmovima svakojake vrste, nije lak zadatak (…) U poplavi površnosti i pomiješanim vrijednostima ovakva je proza, pisana vještim stilom koji odaje iskusnoga pisca, nezamjenjiva i nužna.
Vladimira Velički