Ivana Brlić-Mažuranić - Priče iz davnine

Davne godine 1916. u izdanju Matice hrvatske tiskane su prvi put »Priče iz davnine« Ivane Brlić-Mažuranić. To je slavni rođendan za hrvatsku književnost, i ne samo dječju. U svijet, u ruke brojnih čita-teljskih naraštaja stigla je knjiga što se pamti i traje desetljećima. »Priče iz davnine« putuju zasigurno i u drugo tisućljeće koje nam se sve više bliži. Kao ni bezazlenim i dobrim likovima poput malenog Jaglenca, brižne sestrice Rutvice ili prelijepe Neve Nevičice od kojih se svako zlo odmahivalo, tako ni ovoj knjizi ne mogu nauditi nikakve mijene vremena; ona postojano sja u svojoj prvobitnoj ljepoti.
U moje je ruke stigla za Božić krajem tridesetih godina, u raskošnoj opremi, u divot-izdanju, ukrašena brojnim vinjetama i ilustracijama u boji, slikara Vladimira Kirina (1894.-1963.). Oblik joj je bio vrlo privlačan, a sadržaj me opčinio; na slične bajke još ne bijah naišla i one postadoše najdražim štivom moga djetinjstva.
»Priče iz davnine« — koliko jednostavnosti u naslovu, a koliko čuda na stranicama malog remek-djela. I dijete će to osjetiti, a odrastao čovjek spoznati. Takvim se knjigama vraćamo kao starim i vjernim prijateljima. Uvijek nas obraduju nekom mudrošću, dosjetkom, rečenicom koju u prethodnom čitanju nismo zamijetili. Mladi čitatelji najprije hitaju u priče zajedno s junacima, jer njihove su pustolovine toliko nesvakidašnje i opasne da ih valja slijediti i brzo dočitati do kraja. Tek kad odahnu, kad se uvjere da je svršetak pravedan, pa i sretan (u bajkama Ivane Brlić Mažuranić to redovito biva), mogu se odati razmišljanju, ponovnom »odvijanju filma« i traganju za najljepšim pojedinostima. A njih ima, dakako, u izobilju, jer spisateljica pripovijeda tečno i točno, raskošno, a opet bez suvišne kićenosti. Snaga joj je u slikovitom izražavanju, pa nam se čitajući, čini da gledamo uzbudljiv i sasvim osebujan crtani film. Njezine su priče zato nadahnule mnoge vrhunske slikare; među njima se ističe tankoćutna ilustratorica Cvijeta Job.....