Janko Leskovar - Misao na vječnost, Propali dvori

Dakle autor je imao trideset godina kada je na svijet izašla priča koju mnogi istraživači povijesti hrvatske književnosti uzimaju za početak razdoblja moderne. Junak odnosno, preciznije bi bilo reći, antijunak te proze jest čovjek opterećen vlastitom prošlošću: samoubojstvom djevojke s kojom se zabavljao. Pripovijetka Misao na vječnost već svojim naslovom ukazuje na nov odnos prema književnoj temi i obradi. Dok su u razdoblju realizma duštvo, društveni odnosi i društvena uvjetovanost ponašanja junaka bili žarište razvijanja razgranate fabule koja je obavezno uza se nosila koju domoljubnu poruku, Leskovar uvođenjem Đure Martića u hrvatsku književnost, zapravo ulazi u unutrašnji svemir junaka. Misao na vječnost četverodijelna je priča u kojoj pratimo duševni košmar crkvenoga orguljaša Đure Martića. Već u prvome dijelu doznajemo da je on ljubitelj noći, doba dana kada mračne tajne i čudni snovi uzimaju maha. Tako je i s Đurom. On je predsanjao očevu smrt.

U drugome dijelu, lepršavost i mir unosi susjedova zabava na kojoj Martić upoznaje učiteljicu. Iskra medu njima plane. No kao što svaki jak fizički udarac izaziva bol koja se širi tijelom, tako i snažno duševno uzbuđenje, ma kakva predznaka, bilo pozitivnoga bilo negativnog, povlači za sobom bujice uskovitlanih osjećaja. Plod toga vrtloga spoznaja je suvišnosti, svemoći i trajanja prošlosti, misao je o vječnosti.