Sunčana Škrinjarić - Dva smijeha

Pošli su u priču veliki i mali smijeh. Veliki smijeh ulazio je u velike prostore gdje se skuplja velik broj ljudi: u škole, u cirkuse, u kazališne dvorane, a mali smijeh igrao se kamenčićima, loptama na livadi, trčao ulicama, brao cvijeće za tužne mame, dijelio poljupce prolaznicima. Nitko ga nije zamjećivao. Veliki smijeh je postao umišljen i tako se napuhivao od važnosti da je pukao poput prejako napuhanog balona. Dobro je poznavati i mali i veliki smijeh. Za veliki smijeh je potreban u najmanju ruku dvorac, palača ili barem kakvo igralište, a mali smijeh može biti svugdje: i u loncu za cvijeće, i u tatinu šeširu, u njihanju travke, u mačjem oku, pa i u ptičjem cvrkutu. Jako je važno poznavati oba smijeha, no bez malog smijeha nikako ne bi trebalo ostati. On je svuda, mali vragolan, nestaško, čak se nađe i u kutu usnica, jedva zamjetan. Kamo god se krene, u blizini treba biti i mali smijeh. On će otkriti takve sitnice koje razveseljavaju da će i najteži posao biti manje težak. Kad se, na primjer, spotakneš o kamen i tresneš na nos, on će ti pružiti svoju sitnu prozirnu ruku i umjesto da psuješ, plačes i okrivljuješ nekoga, ti i mali smijeh čete se ustati i zakoračiti prema – svjetlosti.