Damir Miloš - Bijeli klaun

(...) Odjenuo sam svoje bijelo odijelo, namazao lice bijelom bojom i otišao.
(...) Nisam žurio, nisam putovao vlakom ni autobusom, putovao sam pješice. Ljudi su se okretali i čudili. Pitali su jedan drugog tko sam ja, sve dok se nije počelo pričati da svijetom hoda bijeli klaun. Otada sam čuo kako šapuću:
- To je taj, to je bijeli klaun...došao je i u naš grad...
(...) Od tog dana hodam svijetom, gledam ljude i čudim se. A priča se da će bijeli klaun hodati svijetom sve dok oko njega ne budu živjeli sretni ljudi.

Priča je to o jednom dubljem daltonizmu, daltonizmu svakodnevnice, o konformizmu mišljenja, površnosti naših reakcija. O klaunu koji je uspješan tek kad je tužan i izaziva čudenje, jer je začuditi ljude postalo neusporedivo teže nego izazvati njihov smijeh. (Slađana Bukovac)