Žanr | Beletristika - Hrvatska i strana književnost - Hrvatska književnost |
Izdavač | Hrvatsko slovo |
Prevoditelj | - |
Vrsta uveza | Tvrdi |
ISBN13 | 9789536736539 |
ISBN10 | 9536736535 |
Godina | 2009 |
Broj stranica | 131 |
Format | 24 cm |
Obavijest | knjiga nije dostupna Obavijesti me |
Janko Bučar
(1952. – 2016.)
Na putu u Indiji, 20. travnja 2016. preminuo je publicist Janko Bučar. Rođen je 26. lipnja u Barovki kod Jastrebarskog. Diplomirani je pravnik, radio je Hrvatskoj narodnoj banci, bio je dragovoljac Domovinskog rata, član brojnih kulturnih udruga, među njima i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Istaknuti je humanist i društveni radnik s velikim brojem prijatelja. Darovao je krv čak 222 puta. Autorom je petnaestak književnih djela: “Misli opasnog čovjeka”, “Domovinski rat kroz smijeh do suza”, “Svaki dan ljubav”, “Nepopravljive misli”, “Iz neispranog mozga”, “Anegdote i misli Tina Ujevića”, “Hrvatski književnici u anegdotama”, „Anegdote i misli Antuna Gustava Matoša“, “Susreti s braniteljima INA NAFTAPLINA KVIN-a”, „Pisma iz vedrine duha“, “Riječi opasnog čovjeka – Kakvi su to socijalni i ostali demokrati, koji su progonili socijalne i ostale demokrate?”, “Susreti s velikim Otom Reisingerom”, „Molba nad molbama“, a s Tomislavom Supekom je suautor knjiga anegdota „Veselo vino“ i “Istinite lovačke – časna riječ”… Nekoliko od tih naslova doživjelo je više izdanja. Zadnjih godina Bučar redovito objavljuje svoje anegdote i humorističko zrnje na portalu Tjedno.hr, a aforizme u tjedniku Hrvatsko slovo. Najavio je da dovršava roman i knjigu „Anegdote i misli Winstona Churchilla“, a tko zna što je još sve brusio u svojim rukopisima. Napisao je i više predgovora u katalozima izložba karikatura i bio je najveći prijatelj Ota Reisingera, doajena hrvatske karikature koji je preminuo 6. travnja 2016. Nekoliko dana kasnije Janko je na portalu objavio svoj posljednji razgovor s Otom, i ne sluteći da će ubrzo i on njemu na kavu u raj.Godinu dana prije sjedeći ispred hotela Dubrovnik, kako svjedoči Ante Matić, u priči o smrti Oto Reisinger će: “Janko, svaki dan me pratiš do tramvaja, a ponekad i do stana, buš i do Mirogoja?”. Ta Reisingerova pošalica nažalost se obistinila.