Albert Camus - Mit o Sizifu

Postoji samo jedan zaista ozbiljan filozofski problem: to je samoubojstvo. S tom ubojitom rečenicom, koja kao da izbija iz cijele filozofske misli, mladić koji još nema ni trideset godina počinje svoju analizu o apsurdnom osjećanju. On opisuje „bolest duha” od koje pati naše vrijeme: Apsurd se rađa iz tog sučeljavanja čovjekove težnje i nerazumne tišine svijeta. Camus postavlja temeljno pitanje: je li život vrijedan življenja? Ako ljudska egzistencija nema značaj, što nas može očuvati od samoubojstva? Ako ne postoji Bog koji daje smisao našim životima, ljudi moraju sami preuzeti tu ulogu. To je naš apsurdni zadatak - poput Sizifa zauvijek valjati svoj kamen uzbrdo, dok nas neizbježnost smrti stalno zasjenjuje. Pisan tijekom najsumornijih dana Drugog svjetskog rata, „Mit o Sizifu” zalaže se za prihvaćanje stvarnosti koja obuhvaća pobunu, strast i, iznad svega, slobodu. U svijetu koji je izgubio smisao, ispresijecan apsurdnim zidovima, čovjek ostaje stranac, moderni Sizif koji uzaludno kotrlja kamen svoje egzistencije

Objavljen 1943. godine, ovaj esej “o jednoj apsurdnoj osjećajnosti, prisutnoj posvuda u našem vremenu...” (Camus) svojevrstan je filozofski komentar Stranca, koji ipak zadržava lakoću književno-umjetničkoga stila. Apsurd, jedan od temeljnih pojmova egzistencijalističke filozofije, ovdje nije zaključak, nego polazišna točka, a Camus ga prije svega shvaća kao nerješivi nesklad između čovjeka i svijeta.