Predrag Raos - Vertikala

Glavni, kroz čitav roman neimenovani junak (koga zovu samo “Profesore”) u devedeset i nekoj godini kreće incognito obići svoje životno djelo – stratosferski kozmodrom koji je otvorio vrata svemira. Ali njegovo hodočašće nije samo put kroz golemi, stotine kilometara dug i desetke kilometara visok “svemirski most”, nego i kroz sjećanja, kroz čitav vlastiti život u nejasnoj, pa sve jasnijoj, slutnji smrti. S tom slutnjom, međutim, raste i spoznaja da taj golemi stroj, njegova “vertikala”, njemu više ne pripada, da je sa svakim korakom prema svojem ostvarenju ona bila sve manje njegova.
A taj život što se sada u slikama vraća bio je pun poraza, malodušja, vjere i trijumfa, no čitav, kao vertikalom, ispunjen tom jednom velikom vizijom. Kroz te reminiscencije jednog potpuno ostvarenog života polako, međutim, počinje probijati sumnja, i dok starac kreće prema vrhu te svoje vertikale, moralni promašaji njegova života – izdaja prijatelja, a potom i vlastitog sina, kojeg nije zaštitio lažnim svjedočenjem nakon što ga je pokušao ubiti – počinju pretezati nad samozadovoljstvom. Napokon, prvi vrhu golemoga tornja, junak doživljava vizije, za njegovu se dušu počinju otimati Bog i Sotona, da bi na samom vrhu četrdeset kilometara visoke vertikale doživio susret s gnjevnim Nebeskim Ocem, koji prezrivo briše sav njegov život, čitavo njegovo djelo i proglašava ga ništarijom. Bježeći pred tim sudom, junak skače u dubinu i ostaje prkosan i sam sa svojom ponovno pronađenom vertikalom.