Karim Zaimović - Tajna džema od malina

Karim Zaimović rođen je u Sarajevu 6. svibnja 1971. godine. Nakon završetka sarajevske Prve gimnazije 1989. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti ali već nakon nekoliko mjeseci prelazi na studij komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Od najranije mladosti intenzivno se bavi crtanjem i neumorno čita, naročito lijepu književnost.

Već u tim godinama kod njega se razvija velika ljubav prema stripu zahvaljujući kojoj izrasta u svestranog poznavatelja domaćeg i svjetskog stripa tako da je napisao niz vrijednih članaka, kritika, osvrta i recenzija iz ove oblasti. Veoma rano se počinje baviti i novinarstvom (sa nepunih 14 godine počinje surađivati na Radio Sarajevu).

Piše o filmu, stripu, likovnoj umjetnosti i kulturi općenito u mnogim časopisima, nedjeljnim i dnevnim listovima (Naši dani, Lica, Vidici, Quorum, Kvadrat, Patak, Slobodna Dalmacija, Književna revija, Mladina, Start, Erasmus, Oslobođenje, Večernje novine, Avaz, Ven, Sineast, Fantom slobode, Dani...). Bio je stalni suradnik Nezavisnog radija Zid, a u prijeratnom periodu povremeno je surađivao na Trećem programu TV Sarajevo i programima Radio Sarajeva.

Poginuo je 13. kolovoza 1995. godine od posljedica ranjavanja - kao civilna žrtva jednog od mnogobrojnih zločinačkih granatiranja Sarajeva.

 
Sve vrijeme rata proveo je u Sarajevu. Nakon demobilizacije iz Armije BH, u magazinu Dani uređuje kulturnu rubriku. Sa Semezdinom Mehmedinovićem pokreće časopis za kulturu "Fantom slobode" u kojem obavlja dužnost zamjenika glavnog urednika. Piše pripovijetke i scenarije za stripove. U rukopisu su mu ostala dva nedovršena romana.

Iako mu je u trenutku smrti bilo tek dvadeset i četiri godine, pokazao je ipak da je u tom kratkom životnom razdoblju mogao postići nešto za što je mnogima trebalo nekoliko decenija. To dovoljno govori o njegovom talentu koji je, nažalost, prestao ratnim vihorom. Taj njegov talent se može dosta dobro i lijepo očitovati u njegovom jedinom djelu "Tajna džema od malina".

Uz jednu napomenu, ovo djelo nikada nije bilo zamišljeno da bude u formi u kakvoj je danas, ali sama ostavština Karima Zaimovića je sama po sebi zahtijevala da bude izdana pa makar i u nedovršenoj i neobrađenoj formi. Tako je ovo njegovo djelo ostao jedini svjedok i njegova života, ali i tog talenta koji je propao.