Damir Miloš - Smetlar

Ura, djedova, i kako se okreće. Gledam je. Uvijek je govorio da je od zlata. Pred srnrt, posljednje što je rekao, jedva čujnim glasom, hropćući:
-Gla... gzlat... uraa... od zlat...- osjećao sam kako život iz mene istječe, pokušavajući nešto reći, ali iz grla hroptale su riječi, besmislene, želeći pobjeći van, zauvijek uteći iz mene. I deva nekakva, dvogrba, nerazumljiva.
Zid prepun slika. Bogorodica sa, i jedna bez djeteta. Dijete podebelo, poput nje, Bogorodice.
Tresnem je između. Nekoliko dijelova, sićušnih sekunda, doleprša natrag u krevet.
Pokop, poštujući djedovu želju, skroman. Samo članovi obitelji, do polusestara. S pičkama medu nogama. Pod krošnjom kestena. I svećenik, ali šuti, odavno obećavši djedu kako neće govoriti.
- Obećaj mi da nećeš srati dok me budu pokopavali -obećam mu, pokušavajući podići teška vrata, ali nisam imao snage, zatrpavan snijegom, već promrzao, gledajući ga kako se muči, prignječen, stenje, dovikujući za pomoć, ali crkva je bila navrh brda, na osami, na...
Bljesne konj, crni, krilati, ili jednorog? Svejedno. Pop se čudi, nije mogao ni zamisliti da čovjekova duša može poprimiti takav oblik. I ta boja, jednorogo crna?! Svećenik pomisli na samoubojstvo! Zašto bi se djed ubio?!...Manje detalja