Emily Barr - Jedino sjećanje Flore Banks

More je crno; golemo prostranstvo crnila proteže se u noć. Odsjaj mjeseca svjetluca u tami. Kopno se nastavlja osvijetljenim šetalištem, onda nestaje.
Pitam se trebam li krenuti plažom i hodajući po neravnom kamenju i mokrom pijesku upropastiti one čudne žute cipele za koje uopće ne znam sviđaju li mi se.
Mogu sjesti i piti crvenu tekućinu iz čaše koju držim, još malo gledati u more. Pažljivo se spuštam stepenicama koje su po sredini sasvim istanjene i krećem preko kamenja. Pete mi ipak ne propadaju. Kameniti pijesak čvršći je nego što izgleda. Nalazim zgodno mjesto, sjedam i buljim u more.
Valovi bučno oplakuju kamenje, onda začujem korake koji mi se približavaju s leđa. Nisam se okrenula. Zatim netko sjeda pored mene.
“Flora”, kaže sa širokim osmijehom mladić koji sjedi pored mene na kamenju. Ramena nam se dodiruju. “To je vino, je li tako?” Uzima čašu iz mojih ruku i otpija gutljaj.

Gledam ga. Nosi naočale, ima tamnu kosu, odjeven je u traper.
Malo se odmaknem od njega.
“Ja sam”, kaže. “Drake. Flora, jesi li dobro?”
“Ti si Drake?”
“Da. Ah, da. Shvaćam što se dogodilo. U redu je, Flora. Poznajem te mjesecima. Bio sam Paigein dečko.”
Ne znam što bih mu rekla.
“Ma dobro je. Stvarno. Ali ti piješ vino? To ne liči na tebe.”
Želim nešto reći, ali stvarno sam bez riječi. Pokušavam se praviti da sam normalna. To je Drake. Priredio je zabavu, sada je na plaži.”
“Što ti radiš ovdje?“ pitam. “Mislim, na plaži?”
Gledam riječi na svojoj lijevoj ruci. Jedva ih razaznajem na svjetlu s ulice iznad nas. Drake odlazi, opet mi kaže moja lijeva ruka. Ono ispod je nečitko, a desna me opet podsjeća da budem hrabra.
Uzima moju lijevu ruku i čita. Dlan mu je topao na mome.
“Drake odlazi“, kaže. “P.-in dečko.” Zajedno blenemo u te riječi. “FLORA, budi hrabra”, čita s druge ruke. “Sviđaju mi se riječi na tvojim rukama. Uspijeva li? Pomažu li ti da se sjetiš?”
Sada me drži za obje ruke.
Kaže: “Bio sam Paigein dečko.”
Ne znam zašto je ovdje. On odlazi. Ide na neko drugo mjesto.
Noć je postala hladnija, s mora mi ravno u lice puše ledeni vjetar.
“Kako će tamo biti? Tamo kamo ideš?” Govorim brzo jer mi je još neugodno.