Italo Calvino - Dvorac ukrštenih sudbina

Bio jednom neki putnik koji je, prolazeći šumom, nabasao na začarani dvorac. U njemu je zatekao likove iz davno ispričanih i dobro poznatih priča. I on sam poželi ispričati priču o vlastitom putovanju, no shvati da je, baš kao i svi ostali likovi u dvorcu, ostao bez riječi.

Na raspolaganju su im samo tarot-karte: komadići iskrzanog kartona ukrašeni zagonetnim figurama. Svaki od likova pronađe na kartama vlastita dvojnika, te uz pomoć slika ispriča svoju priču. Naš putnik-pripovjedač tumači njihove priče i prenosi nam redom njihova junaštva, ljubavi, slabosti, zločine, bezumlje.

Shakespeare, De Sade, Freud, Stendhal, Ariosto, Tasso, Sofoklo, Homer, Eliot, Borges – samo su neke od besmrtnih sjena koje nijemi pripovjedač iz dvorca priziva iznova pripovijedajući stare priče i tragajući za svojom vlastitom.

Dvojba koja Calvina najviše zaokuplja u ovoj knjizi, odnosi se na ulogu suvremenog pisca i njegov odnos prema zbilji. Okušavši se i kao Vitez mačeva (Sveti Juraj, ratnik) i kao Pustinjak (Sveti Jeronim, mudrac), preostaje mu još jedino uloga Opsjenara.

Pisac je onaj koji po sajmišnoj tezgi raspoređuje određenu količinu figura i zatim ih pomiče, povezuje, zamjenjuje, postižući tako određenu količinu učinaka. Učinak Calvinova Dvorca ukrštenih sudbina dvostruko je opsjenarski, kako već dolikuje dvaput ispričanim pričama. Obmana se sastoji u odvraćanju pozornosti: od propasti.