Terezia Mora - Dan za danom

Neka vrijeme bude sada, a mjesto ovdje. Opišimo oboje kako slijedi.
Jedan grad, jedna njegova istočnija četvrt. Smeđe ulice, prazna ili ne zna se točno čime ispunjena skladišta i natrpani ljudski domovi protežu se u cik-cak duž linije pruge i u iznenadnim slijepim ulicama nalijeću na zidove od cigle. Jedno subotnje jutro, odnedavno je jesen. Nije park, samo sićušan, pust trokut takozvane zelene površine jer je nešto preostalo na vrhu spoja dviju ulica, neki prazan kut. Iznenadni naleti ranojutarnjeg vjetra - to je zbog procijepljenog položaja ulica koje se spajaju poput umjetnog zubala - tresu drvenu ploču, staru ili naizgled staru dječju igračku koja stoji na rubu zelene površine. Pokraj nje slobodno lebdi ručka kante za smeće, same kante nema. Komadi smeća leže u obližnjem grmlju koje ga se pokušava riješiti u napadima zimice, ali većinom opadaju samo listovi i uz štropot padaju na beton, pijesak, krhotine stakla, izgaženo zelenilo. Dvije žene, nešto kasnije i treća, idu na posao ili s posla. Na ovome mjestu presijecaju kut, gaze preko utrte staze koja dijeli zelenilo na dva trokuta. Jedna od žena, korpulentnija, u prolazu povuče dvama prstima po rubu drvene ploče. Postolje ploče zaškripi, zvuk sličan kriku ptice, ili je to možda stvarno bila ptica, jedna od stotina koje se sele nebom. Čvorci. Ploča se teturavo okreće.