Ursula Le Guin - Svijet se kaže šuma

- Da, siguran sam, Selver... Dobro sam poučen u sanjanju, a i star sam. Sada samo vrlo malo sanjam za sebe. A i zašto bih? Meni je malo toga novo. A ono što sam želio od života to sam dobio, pa i više od toga. Imao sam cijeli svoj život. Dana kao lišća u šumi. Sad sam staro, šuplje drvo kojem je još samo korijenje živo. l sada sanjam samo ono što svi sanjaju. Nemam ni vizija niti želja. Vidim ono što postoji. Vidim plod kako zrije na grani. Četiri godine je sazrijevao taj plod duboko posađenog stabla. Četiri godine smo se svi bojali, čak i mi koji živimo daleko od gradova yumena i samo smo iz zaklona kriomice bacali pogled na njih, ili viđali njihove brodove kako lete iznad nas, ili smo gledali ona mrtva mjesta gdje su posjekli svijet, ili smo uglavnom samo slušali priče o svemu tome. Svi se mi bojimo. Djeca se bude iz sna plačući o divovima; žene neće odlaziti daleko na svoja trgovačka putovanja; muškarci u Domovima ne mogu pjevati. Taj plod straha sada sazrijeva, l vidim kako ga ti ubi-reš.Ti si taj koji obavlja berbu. Sve ono što se mi bojimo saznati ti si već vidio, već saznao: progonstvo, sramotu, bol, krov i zidove srušenog svijeta, majku umrlu u bijedi, djecu koju nitko ne poučava i ne voli... Ovo je novo doba za svijet, loše doba. A ti si sve to propatio. Otišao si najdalje. A tamo gdje je najdalje, na kraju tog crnog puta, tamo raste to Stablo, tamo sazrijeva plod i sada, Selveru, posegni i uberi ga....