Guido Morselli - Raspršenje ljudskog roda : (roman) = Dissipatio humani generis : (romanzo)

Kultura svakog pojedinca – kaže Morselli – vezana je uvijek uz djelovanje, uz akciju, u protivnom, nije riječ o kulturi. Učen čovjek nije onaj tko zna, nego onaj tko uči, a učen, mada ne i savršen erudit, jest čovjek koji osjeća dužnost svakodnevno hraniti vlastiti duh, u kakvim god se životnim uvjetima i prilikama našao.

Morselli je bio lucidan, inteligentan, narcisoidan i hipohondar, baš kao i protagonist ovog njegova romana. Mogu se samo naslućivati razlozi zbog kojih su talijanski književni kritičari i izdavački moguli izbjegavali preporučiti i tiskati njegova djela, na koja su gledali s filigranskim, tankoćutnim nepovjerenjem. Za Morsellija bi se moglo kazati da je primjer tzv. „post mortem“ književnika. Postao je priznat i poznat tek kada je na tragičan način pronašao utočište na groblju. Čovjek koji je odabrao smrt kao odgovor na mnoga pitanja, nakon koje će mu početi objavljivati djela. O mrtivima nikad, ništa loše!

Cijeli svoj život (pa i djelo) sumirao je sam, iskreno i fatalistički dosljedno, u svega nekoliko redaka: „Sve je beskorisno. Radio sam, no, bez ikada, ikakvog rezultata; ljenčario sam, i moj se život odvijao na isti način. Molio sam, nisam ništa polučio; psovao sam, nisam postigao ništa. Bio sam egoist do te mjere da zaboravim na postojanje drugih; ništa se nije promijenilo, ni u meni, ni oko mene. Učinio sam nešto malo dobroga, nije mi bilo uzvraćeno; činio sam i zlo, nisam bio kažnjen. Sve je jednako beskorisno“. („Dnevnik“, Adelphi, 1988., – Svezak XIII, od 6. studenoga 1959).