Honoré de Balzac - Ljiljan u dolu

»Ipak ću udovoljiti tvojoj želji. Žena koju volimo više negoli ona voli nas uvijek nas može navesti na nerazumne postupke. Da vam se na čelu ne bi pojavila koja bora, da ne biste napućile usne, nadurile se i zbog najmanjeg odbijanja, mi s čudesnom lakoćom prevaljujemo udaljenosti, ubijamo se, tratimo svoju budućnost. Ti sada tražiš moju prošlost. Evo ti je! Samo, Natalie, znaj da sam zbog toga morao potisnuti jak osjećaj gnušanja. Zašto su ti sumnjiva moja iznenadna i dugotrajna sanjarenja kojima se katkad prepustim u trenutku najveće sreće? Zašto, čim zasutim, planeš poput kakve obožavane kokete? Ne bi li se mogla našaliti na račun moje ćudljivosti ne tražeći joj razloge? Kriješ li ti u srcu tajne koje možeš otkriti samo u zamjenu za moje? Osjećam, Natalie, da si nešto naslutila, pa je možda bolje da ti kažem sve: istina je da mojim životom vlada sablast, da se ona u nejasnu obliku pojavi na spomen kakve posve beznačajne riječi koja je dozove, i da mi se često i sama od sebe zanjiše nad glavom. Duboko u duši pohranio sam mnoštvo sjećanja sličnih onim morskim plodovima što se naziru kad je vrijeme mirno, a kad zapuše bura, valovi ih u krhotinama bacaju na žal. Ako usprkos prilagodbama, nužnima u oblikovanju misli, u mojoj ispovijedi ipak bude tih negdašnjih osjećaja, za me tako bolnih kad se prenaglo probude, ako u njoj bude krhotina koje te vrijeđaju, sjeti se da si mi zaprijetila da te moram poslušati, i nemoj me kazniti što sam te poslušao. Želio bih da moja ispovijed udvostruči tvoju ljubav. Doviđenja večeras,
Felix.«