Jean-François Lyotard - Augustinova ispovijest

Ovo iznimno posthumno djelo jednoga od vodećih filozofa 20. stoljeća bavi se Augustinovim "Ispovijestima", jednim od glavnih kanonskih tekstova svjetske književnosti i samom paradigmom autobiografije kao samostalne književne vrste.

Jean-François Lyotard pristupa temi vraćajući se svome začetnom fenomenološkom naukovanju, iznova artikulirajući Augustinov opažajni svijet iz pozicije imaginativno smještene unutar ispovjedaočeva svijeta, pozicije koja otkriva snažnu stjecišnu točku između osjetilnog i duhovnog, erotskog svijeta i mističnog, bića i pojave, grijeha i spasa. Lyotard otkriva same izvore fenomenologije u Augustinovoj priči, a time ukazuje i na izvore semiotike u njoj (tumačenje Augustinovih nebesa kao kože, vela, vellum).

Lyotardova interpretacija Augustina usto predstavlja i konačan pregled cjelokupna filozofijskog pothvata, filozofova duboka razmišljanja o samim temeljima filozofije. Autor u Ispovijestima nazire glavni izvor zapadne – i izrazito moderne – odredbe sebstva i njegove normativnosti, polazišnu točku svakog razmišljanja i uvjet mogućnosti svekolika iskustva. Lyotard ukazuje na bitnu ili strukturalnu istovjetnost Augustinovog “ja”, Descartesovog “cogito” i Husserlova “transcendentalnog ega”.

Lyotard ne teži pukom prefomuliranju Augustinove pozicije. Naprotiv, njegov se tekst usredotočuje na ono što smatra središnjom Augustinovom ispoviješću: na opetovano priznanje ključne neizvjesnosti s obzirom na status ispovijedane vjere; priznanje stanovite apriorne zakašnjelosti, teškoće da se ne bude od ovoga svijeta, a istodobno živi u njemu.

Nipošto ih ne smatrajući utemeljenjem narednih putovanja u dubine sebstva, Lyotard u "Ispovijestima", naprotiv, otkriva skup evokacija određenog gubitka sebe, vremenosti koja nije dana ili iznova pronađena odjednom – ili jednom zasvagda – već u kojoj se vrijeme neprestano gubi ili zaboravlja.