Jevgenij Zamjatin - Mi : drugo izdanje

Zamjatinov roman "Mi", napisan davne 1921. godine, izraz je autorova razočaranja socijalističkim idejama te svojevrstan bunt protiv vojnog komunizma u SSSR-u. Ali, zanimljivo, roman je i danas itekako aktualan i poticajan za razmišljanje. Društvo protiv kojega je usmjerena autorova kritika potpuno je matematizirano, racionalizirano, lišeno “duše”, pa su tako čak i likovi označeni brojevima, postali su “numere”.

No nismo li i mi primjerice postali “oibovi” ili kako već, ovisno o zemlji. Kolektivna svijest zatire individualnu, ratio svaku osjećajnost, koja se čak proglašava bolešću. Neslobodni su i pod stalnom prismotrom (vrlo aktualno!). Sažeto bismo mogli reći da je ovdje riječ o kritici totalitarizma, kako ga definira H. Arendt, ma odakle dolazio, tako da je ovaj roman “vazdaaktualan”, jer nam cijela povijest naše civilizacije pokazuje, a i upozorava nas, da je tanka crta između slobodnog i uređenog društva te totalitarnog i unificiranog; još sažetije: pobuni “ja” protiv bezlične mase “mi”.

Nema sumnje: Zamjatinov je roman konstrukt koji je nastao iz iskustva satiričke proze, u Engleskoj vrlo razvijene (sjetimo se samo Swifta), i poznavanja moderne tehničke civilizacije. Nije tako nimalo slučajno što se u romanu često spominje Taylor kao “prorok koji je umio gledati stoljeća unaprijed”, teoretičar rada na tekućoj traci kojega je sustav organizacije rada Lenin zvao “znanstvenim sustavom istiskivanja znoja”, ali ga je očigledno smatrao korisnim i za primjenu u industrijalizaciji Rusije, a jamačno je bio uzorom i Gastevljevim razmišljanjima o NOT-u (Naučnaja organizacija truda). “Taylorizmu” se kasnije narugao Chaplin u Modernim vremenima, ali već u vrijeme kada je taj “znanstveni sustav” naišao na primjenu u američkoj industriji, osobito u proizvodnji automobila.

U roman su ugrađena i engleska književna iskustva. Znamo: Wellsa je Zamjatin i sam prevodio u vrijeme dok je pisao Mi, a napisao je i predgovor za rusko izdanje njegovih djela. Osobito ga je cijenio kao autora znanstvene ili socijalne fantastike (pojmovi su Zamjatinovi), i to upravo distopične, jer Wells “svoje socijalno-fantastične romane koristi skoro isključivo da razotkrije defekte postojećega socijalnog poretka, a ne zato da stvori sliku nekog budućeg svijeta”. U inženjeringu vlastitog romana Zamjatin samo djelomično slijedi Wellsa, ali se zapravo odnosi prema njemu polemički, čak i s elementima parodije. On slijedi autora Oslobođena svijeta sve dok se “na ruševinama stare civilizacije” ne stvori “Jedina Svjetska Država”, ali dok će u Wellsa Kongres Svjetske Države “postupno svesti svoju vlast na ništicu”, dotle Zamjatin otvara suprotnu projekciju – koncentracije vlasti u rukama “Dobrotvora”, oslonjena na represivni aparat “Čuvara”.