Jevgenij Vodolazkin - Lavr

"Lavr" se događa u 15. stoljeću u Rusiji pogođenoj epidemijom kuge. To je Rusija s i dalje snažno prisutnom poganskom prošlošću, a istodobno i duboko kršćanska zemlja. Seoski iscjelitelj Lavr uz djeda travara, koji ga je odgojio nakon smrti obaju roditelja, stječe umijeće mističnog liječenja, ali ne uspijeva pomoći svojoj voljenoj koja umre na porodu, neudata i ne primivši posljednju pričest. Shrvan od boli i očajan, on kreće na putovanje iskupljenja.

No to nije običan put: on se proteže kroz stoljeća i brojne zemlje gdje Lavr susreće mnoštvo nezaboravnih, ekscentričnih likova i legendarnih bića iz najbizarnijeg srednjovjekovnog bestijarija. Lavra put vodi od srednjeg vijeka preko epidemije kuge 1771. godine, kada kao sveta luda pokazuje čudotvorne iscjeliteljske moći, do političkih prevrata krajem 20. stoljeća.

U svakom stadiju svojeg putovanja on prolazi kroz preobražaj i stječe duboko poštovanje Crkve i ljudi, da bi se, potkraj života, odlučio vratiti u rodno selo i živjeti životom redovničkog pustinjaka – ne sluteći da će se upravo ovdje suočiti s najtežim iskušenjem.

Roman "Lavr" prožet je snovitom, gotovo halucinantnom atmosferom. Glavni junak gotovo je u neprestanom dijalogu s mrtvima, i vrijeme ne postoji, iako nije jasno je li Lavr toga svjestan sve do pretkraj romana, kad on, postavši redovnik i proživjevši puni liturgijski ciklus, kaže da se vrijeme više ne kreće naprijed, nego u krugovima, jer je ispunjeno događajima koji se kreću u krugovima. U romanu ima još suptilnih natuknica koje ukazuju na to da je vrijeme iluzija. Velik, snažan roman.
The New Yorker

Vodolazkinov Lavr pogađa ravno u srce ruskog vjerskog iskustva pa i onog izluđujuće neuhvatljivog pojma koji se već gotovo pretvorio u kliše: ruske duše. U romanu se otkriva opće uvjerenje koje se odražava u svim kulturama – da je čovječanstvo misteriozno povezano s prijašnjim generacijama i generacijama koje dolaze.
Guardian

Vodolazkinova duhovna odiseja transcendira povijest, stapajući arhaizme i sleng u sklopu ideje da je vrijeme „vrsta nesporazuma, iluzije“. Autor istražuje slojevito pitanje „ruskosti“ i zaključuje – poput velikog ruskog pjesnika Tjutčeva – da se Rusiju ne može razumjeti racionalnim putem. To je ono što ga navodi da vjeru i ljudsku dušu smjesti u središte svojeg svjetonazora.
Kirkus