Jose Eduardo Agualusa - Prodavač prošlosti

U ovoj sam se kući rodio i tu sam odrastao. Nikada odavde nisam izašao. U predvečerje se priljubim uz prozorsko okno i promatram nebo. Rado gledam te plamsaje u visini, oblake što galopiraju i ponad njih anđele, cijelu legiju anđela kojima se kosa iskri dok zamahuju širokim krilima u nebeskoj buktinji. To je uvijek isti prizor. Ipak, svako poslijepodne dolazim ovamo i zabavljam se, te ostanem ganut kao da to prvi put vidim. Prošli je tjedan Felix Ventura došao kući nešto ranije i zatekao me kako se smijem dok je vani, u uskomešanom plavetnilu, golemi oblak kružio poput psa, pokušavajući ugasiti vatru koja mu je žarila rep.
- Ne mogu vjerovati! Pa ti se smiješ?
Uzrujalo me je njegovo čuđenje. Čak sam osjetio i strah, ali nisam se ni pomaknuo. Albino je skinuo tamne naočale, spremio ih u unutrašnji džep sakoa, pa skinuo sako, polako, sjetno, i pažljivo ga objesio na naslon stolca. Izabrao je ploču i stavio je na gramofon. Utjeha rijeke, brazilske pjevačice Dore koja je, izgleda, bila popularna šezdesetih godina. Na to me je podsjetila omotnica ploče. Na njoj je crtež žene u bikiniju. Crne i lijepe žene, s dugim leptirovim krilima pričvršćenima za leđa....