Zoran Lazić - Ljeto u gradu

Vjerojatno naš najurbaniji i najdomoljubniji roman, a svjetlosnim godinama je udaljen od aktualnih predstava o urbanosti i domoljublju. Urbanost Ljeta u gradu nalazi se u tome što ovaj roman pripovijeda o različitim stanovnicima istog grada, i tako, lik po lik, događaj po događaj, zgradu po zgradu, iscrtava plan grada i biografije njegovih stanovnika. Kako odmičemo s čitanjem, skica grada i njegovih stanovnika prerasta u crtež, u studiju, premda se u zbilji romana događa upravo obrnuto: zbog rata koji ga je zahvatio grad se ubrzano ruinira i opustošuje, njegova slika od gustog ulja (ili akvarela, kada se već nalazi pored rijeke) postaje skicom od ugljena, grad polako postaje zgarište, a taj civilizacijsko-retardacijski proces zahvaća i psihe njegovih junaka. Profesori tako postaju stripovski superheroji, stanovnici emigranti, ljubavnici ratnici, svećenici postaju šverceri… Od idile ljeta, roštilja, lješkarenja i turizma ostaju samo visoke temperature. I, naravno, svi zatečeni ratom, u tom gradu na koji padaju granate, bivaju na neki način iskorijenjeni, kontinuitet njihova života prekinut, pa im se nužno nameće pitanje gdje je nestao dom, i ako baš hoćete - ljubav. E, a to je domoljubnost u najboljem smislu riječi. Grad je heterogen organizam (Lazić ga često personificira), ljudi su složena bića, pa je i red da ovaj roman miksa žanrove - od bajke i spaghettija do teen komedije i oporog realizma - i emocije. A kako i ne bi, kada se u grad umjesto ljeta vratio - rat. Normalnog čovjeka to zbunjuje.