Nikos Kazantzakis - Isusovo zadnje iskušenje

Za objavljivanje hrvatskog izdanja vjerojatno ne najpoznatijeg (taj primat ipak pripada "Grku Zorbi"), ali nedvojbeno najboljega romana "grčkog Cervantesa", njegov je hrvatski izdavač imao tri razloga: zaokružiti projekt uvedbe nepravedno zapostavljenoga mediteranskog i europskog klasika Nikosa Kazantzakisa u hrvatski kulturni prostor, započet prevođenjem romana "Sveti Franjo, siromah u Boga" i nastavljen "Zorbom", zatim približiti hrvatskom čitatelju ovo navodno "kontroverzno" djelo - proglašeno takvim na temelju harange katoličkih konzervativaca protiv filma "Posljednje Kristovo iskušenje"  Martina Scorcesea, nastalog vrlo slobodnom interpretacijom ovog romana - te pridonijeti rehabilitaciji autora kao kršćanskog pisca, što on nesumnjivo jest, usprkos tomu što je ovaj naslov još uvijek na famoznomu vatikanskom popisu zabranjenih knjiga. 

Zapravo, potonje nije ni potrebno - dovoljno je pročitati što sâm Kazantzakis kaže u prologu, u kojem nema ni traga nekakvom nastojanju za provokacijom, iritiranjem, skandaliziranjem... jer njegovu književničkom talentu, fascinantnom poniranju u život i muku Isusa Krista, te filozofskoj dubini ništa od toga nije ni trebalo.


"Nikad nisam slijedio Kristov krvav uspon na Golgotu s toliko užasa, nikada nisam proživljavao njegov život i muku tako snažno, s toliko razumijevanja i ljubavi, kao onih dana i noći kad sam ispisivao 'Isusovo zadnje iskušenje'. Stavljajući na papir ovu ispovijed o patnji i golemim ufanjima čovječjega roda bio sam tako uzbuđen da su mi se oči punile suzama - nikada, kao tad, nisam osjećao da Kristova krv pada kap po kap u moje srce s toliko blagosti i toliko boli.

Da bi dosegnuo Križ, vrhunac žrtve - a time i Boga, vrhunac nematerijalnoga - Krist je prošao sve stepenice što ih savlađuje čovjek koji se bori. Stoga nam je njegova patnja toliko bliska - zato ju prihvaćamo kao svoju i njegova nam se konačna pobjeda čini budućom našom. Onaj dio Kristove naravi koji je bio duboko ljudski pomaže nam da ga razumijemo i volimo, te da stoga slijedimo njegovu Muku kao da je naša vlastita. Da nije imao u sebi toga toplog ljudskog elementa, nikad nam ne bi mogao dirnuti srca takvom uvjerljivošću i nježnošću - ne bi nam mogao postati uzor u našim životima. Borimo se - vidimo kako se on borio, pa nađemo nove snage. Spoznajemo da nismo sami na ovom svijetu: on se bori na našoj strani.

Svaka je prepreka na njegovom putu postala miljokaz, prigoda za daljnji trijumf. Pred nama je stoga uzor, onaj koji osvjetljava naše pute i snage nam daje.

Ova knjiga nije Kristov životopis, ona je ispovijed svakog čovjeka koji se bori. Napisavši ju, ispunio sam moju dužnost čovjeka koji se itekako borio, doživio mnogo gorčine u životu, ali i mnogo ufanja. Stoga sam siguran da će svaki slobodan čovjek koji pročita ovo djelo, tako prožeto ljubavlju, voljeti Krista više nego ikad ranije i dublje nego što je i pojmio da može."

(N. K.)


**

Odlomak iz Isusovog dijaloga sa Savlom/Pavlom, koji je ponajviše izazvao gnjev crkvenih dogmata:
      
"Ne dam ja ni šuplje pare za to što istina nije ili što jest, a niti vidjeh li ga ili ne, bješe li na križ raspet', il' ne bješe... jer ja stvaram istinu! Stvaram ju od tjeskobe, žudnje i vjere. Ne borim se da bi' ju našao, nego ju gradim. Zidam ju višu od čovjeka i time tjeram čovjeka da raste. Ako se svijet treba spasit', onda treba... - čuješ li ti mene?! - ...neupitno je potrebno da ti budeš razapet, pa ću te i razapet', htio ti ne htio... k'o što je potrebno i da uskrsneš, te ću te i uskrsnuti, bilo ti pravo il' ne bilo. Što se mene tiče, možeš ti ostat' sjedit' ovdje u svomu ubogom selu i djeljat' kolijevke, korita i djecu. Ako baš hoćeš znat', umijesit ću ni od čega tvoj lik - tijelo, trnovu krunu, čavle, krv... jer je sve to sad građa sustava spasenja - on je nezamisliv bez toga. U svakom zakutku svijeta, bezbrojne će oči pogledat' put neba i vidjeti te u zraku - raspetoga. Plakat će, a suze će im spirat' sve grijehe s duša. A onda ću te, trećega dana, dići iz mrtvih, jer bez uskrsnuća nema spasenja. Najstrašniji nam je dušmanin smrt, a ja ću ju dokinut'... a kako? Uskrsavajuć' tebe, Isuse, sine Božji - Mesijo!"

"Ne drži ti to vodu! Dići ću se i uzviknut' da ne bjeh razapet, da nisam ustao iz mrtvih, da nisam Bog!... A što se smiješ?!"

"Viči što god hoćeš, ne bojim te se. Pače, više te i ne trebam - pokrenuti se kotač zahuktao, 'ko ga sad može nadzirat'?"