Charles Bukowski - Zabilješke starog pokvarenjaka 2

Premda je vrlo burno živio i relativno se kasno prihvatio pisanja Bukowski je bio nevjerojatno plodan: objavio je stotinjak knjiga i knjižica te stotine tekstova i kolumni pod naslovom Zabilješke starog pokvarenjaka u desetak danas uglavnom zaboravljenih književnih i underground časopisa. Među tim su požutjelim i prašnjavim tiskovinama ostali raspršeni eseji, priče, pjesme, intervjui, aforizmi... – redom književni biseri, a ovo je drugi izbor i ukoričenje, nakon prvog iz 1969. godine. Sjedinjujući novinarstvo, autobiografiju i beletristiku, maštu i zbilju, Bukowski piše privlačno, pronicavo i provokativno – kao da nije znao napisati dosadan redak! Tekstovi su mu prepoznatljivo natopljeni alkoholom i seksom, čime kupuje čitatelje da bi im ukazao na otuđenje društva i ljudi, koje s razumijevanjem promatra i opisuje. Stavljajući na papir svoja pokvarenjačka promišljanja Bukowski piše posvetu svim neukalupljenim i samosvojnim ljudima, ma gdje živjeli i ma što radili. Svrstavali su ga među bitnike, hipije, rokere... a on je bio samotnjak i bježao je od bilo kakvih »klanovskih druženja«, nije tražio gurue po Indiji i Africi, alkohol mu je bio miliji od droge, a Mozarta i Bacha volio je više nego Hendrixa i Dylana. U jednoj ovdje uvrštenoj zabilješki piše: Ne želim biti inteligentan čovjek i u tome sam uspio. Inteligentni ljudi su mi dosadni sa svojom učenošću, svojim čvrstim pogledom koji pokazuje silno znanje... Moje me neznanje tješi. Bio je stvarno svoj, tako neobičan, a opet tako običan. Čovjek.