Roman Simić Bodrožić - U što se zaljubljujemo

Od prve prozne knjige Romana Simića (1972), zbirke priča »Mjesto na kojem ćemo provesti noć«, prošlo je već skoro pet godina, no pozorniji pratitelji domaće proze posve sigurno nisu zaboravili kako se radilo o jednom od uspješnijih prvijenaca. Iako ta zbirka nije bila do kraja ujednačena, iako se u njoj itetako osjećala Simićeva omiljena lektira, a svoj je prozni svijet posve odmaknuo od tada vrlo »atraktivne« domaće zbilje, što ga je razlikovalo od generacijskih kolega, već je tada bilo jasno kako se radi o jednom od većih talenata kojemu treba još samo malo »brušenja« da zauzme jednu od čelnih pozicija domaćih prozaika.

A da je Roman Simić pametno iskoristio pauzu pokazuje njegova nova knjiga priča, ponovo lijepog naslova, »U što se zaljubljujemo«. I recimo odmah – radi se o najdorađenijoj i najboljoj famoznoj »drugoj knjizi« jednoga autora, kakvu već dugo nisam imala u rukama, na koju je doista vrijedilo tako dugo čekati jer si je njome Simić definitivno priskrbio status prozaika koji ne samo obećava, već s njime trebamo vrlo ozbiljno računati. Njegove su nove priče, tematski, posve drukčije od onih iz »Mjesta«, u njima se vratio (ili pristigao) u prepoznatljive prostorne i vremenske koordinate, njihova je pozadina nenametljivo i suptilno ocrtano vrijeme nedugo poslije rata, a sve ono što je u prvoj zbirci djelovalo kao stilska vježba doveo je gotovo do savršenstva.