Federico Garcia Lorca - Riba, zvijezda i naočale

Lorca je bio utjelovljenje istinskog stvaraoca: prezirao je svaku komercijalizaciju književnosti, svaku banalizaciju njena izričaja i dosega, svaku neosjetljivost prema ideji o čistom pjesništvu i autentičnom stvaralaštvu, svaku zabranu koja bi umanjila, nagrdila ili unakazila poetsku ili proznu ekspresiju. Za njega književnost je nepregledno polje posuto zlaćanim pijeskom na kojem su čovječanstvo, ljudska mogućnost i sloboda ruku pod ruku pronalazili svoje ostvarenje i puninu. Metaforička, plastična, pomalo mračna estetska i odveć zahtjevna estetička ekspresija kojom je Lorca želio otvoreno i bez okolišanja govoriti o najdubljim i najskrivenijim ljudskim osjećanjima, o «niskim» i duboko nesvjesnim zahtjevima ljudskog mesa, pronašle su svoju formu u kratkoj pripovjednoj prozi s kojom Lorca po prvi puta ulazi u jedan, čak i za njega, nepoznat, taman, novi, kako će se kasnije pokazati, sudbonosan svijet.

U izboru ove kratke pripovjedne proze, o kojoj se malo toga zna, sabrane su dvadeset i dvije avangardno-eskperimentalne kratke priče, od kojih su neke tek nedavno otkrivene i kojima je naknadno utvrđena autentičnost Lorcina autorstva. On je ne samo pripovjedač-narod, već i pjesnik krvi i boli, pjesnik tragike, pjesnik usuda; on je uspio ostati ono što je oduvijek bio - Andalužanin od glave do pete, čisto biće andalusijskog modrog neba i strasne andalusijske zemlje.