Krešimir Brlobuš - Preludiji tišine

Preludiji tišine
Žanr Beletristika - Hrvatska i strana književnost - Proza
Izdavač Alfa
Prevoditelj -
Vrsta uveza Meki
ISBN13 9789531687041
ISBN10 9531687048
Godina 2006
Broj stranica 187
Format 21 cm
Obavijest knjiga nije dostupna Obavijesti me

Veći dio preludija tišine sabranih u ovoj knjizi zapravo su vrlo raznovrsni fragmentarni zapisi ponajviše nošeni dosljednom orfičkom potrebom autora da u razgovoru s odavno utihnutim duhovnim srodnicima posve tiho u osami osluškuje i pokušava zapisati one duhovne nemire duše što se, prema njegovu uvjerenju, ponekad daruju orfič-kim pjevom tišine. Oni su istoznačna posljedica nepredvidljivih trenutaka darujućega nadahnuća tijekom kojih se duša osluškujući ugađa s bloženom tišinom onoga misle-nogo puta na kojemu se nehotice i posve neposredno dokidaju bezbrojne metafizičke razlike i tiho razotkriva neizrecivo jedinstvo svega što jest.
Sudeći prema naslovu knjige, osnovni lajtmotiv autorovo preludiranja je tišina, a tišina je onaj mistični hiatus kojemu ne možemo umaknuti. Možda nam baš zbog toga gotovo svaka pomisao na nju istodobno razotkriva neku zatomljenu zebnju od neumitnosti zagrobne tišine u mističnome obzoru koje će zacijelo svaki mogući izrijek postati i ostati zalogaj neizrecivog bezdana pratišine. Svojstvo je tišine zapravo u tome da ona nema nikakvo svojstvo, tj. da je bez svojstva. Budući da se mistično zbiva u svemu što jest, onda istome daruje blaženu neizrecivost. Za tišinu kao i za bitak možemo, onkraj svakog mogućeg priroka, jednostavno ustanoviti da naprosto jest. Tišinom se nadaje onaj bezdan neizrecivosti koji onemogućuje svaki mogući metafizički identitet. Možda je baš zbog toga tišina jednako tako skrivena zamka za mnoge lakoumne metafizičare, koji su zbog prekomjernoga voluntarizma gotovo posve gluhi za mogući dosluh i dosluh mističnoga blaženstva njezine neizrecivosti. Ukoliko nas tišina svojim postojanjem svagda opominje na neiscrpni i neizrecivi smisao bitka, onda nas doista ne ćudi što je najuvjerljiviji pjesnik tišine, Friedrich Holderlin, odavno pjesnički zamolio: O, tiha mudrosti, otvori svoje svetište. Iskoračiti iz posvemašnje zanovjetajuće buke i pokušati zakoračiti u duhovno svetište tišine znači, u skladu s Holderlinom, jednoko tako pokušati posve modulirati u tišinu i zbivati se u čistoći i blaženstvu njezine neiscrpne mudrosti.