Nikola Batušić - Na rubu potkove

Zimsko, maglovito prijepodne sredinom veljače 1989. Sveučilišna knjižnica (tada još u secesijskoj ljepotici na Marulovu trgu). Soba rijetkosti (idemo u raru, tako smo, premda latinci, hulili ne hajući niti za rodove niti za padeže - da nas je samo prof. Sime Jurić čuo! Ali, taj nam je barbarski oblik bio od mladih dana tako intimno blizak). Izdanja Terencijevih komedija iz fundusa zagrebačke Metropolitane. Nastojim odgonetnuti glose i teško čitljive komentare na rubovima stranica. Je su li to bile samo usputne pribilješke marnih profesora po kaptolskim učilištima, ili su, u što bih u svojoj teatrološkoj nadobudnos-ti htio povjerovati, ovi minijaturni pripisi bili i scenske upute za kakvu školsku kazališnu predstavu? Na zajedničkom stolu s ostalim kolegama, dok časna sestra-bibliotekarka, ispod oka, ali ipak revno motri da se u ruci niti slučajno ne nađe kakva pisaljka s tekućim crnilom, redaju se knjižice....