Nelida Milani - L'ovo slosso: Trulo jaje

“Putovanje na koje je krenula bilo je, dakle, veliko, rekosmo i nastavljamo. (…) Što nas navodi da ponovimo kako nema po sebi izuzetnih ili beznačajnih mjesta, sva ona mogu postati pupkom nekog svijeta ako se nađe netko u stanju da ih znakovljem otrgne zaboravnom životnom  tijeku. I to je opet naš sluča,. Slučaj u kojem su egzodusom podijeljena i razbijena zajednica, gubitak korijena koji je dopao one koji su ostali i one koji su otišli, odnarođenje i otuđenje od neposrednog okružja mogli učiniti oskudnima zgode o kojima se želi pisati. (…) Nelida Milani ne uprizoruje načine i razloge istarskog prevrata, a ipak su njene pripovijesti jedan od njegovih najtananijih prikaza. Ono što je egzodus bio u umovima i dušama, u sitnicama svakodnevice i nepovratnim sudbinama. Bio je to udarac, tako proizlazi iz pripovijesti, u nejako tijelo odvijanja života, no život ga je izdržao, to odražavaju pripovijesti, da bi se potom nastavio obnavljati. Očitovanja barakerskog života nude nam se u brižljivom i bogatom nizu dokumentarnih bilješki, no autorica ide i dalje, u potragu za onim što Calvino naziva »neprovidnim«, za onim što prethodi presjecima i obzorima prikazana življenja, oblikuje ih i pokušava prevladati. Čini to služeći se jezikom koji je od sredstva postao tumačem. Jezikom koji, postavljen u samo središte barakerske zajednice, prenosi dijalektalne izraze i ugrađuje ih u ustrojstvo književnoga jezika. I sastavlja krhotine te zajednice dovodeći na pozornicu desetke likova, uranjajući ih u dramatične zaplete, nagoneći ih da zatitraju u neizvjesnom iščekivanju, obdarujući ih neopisivom lakoćom. Jednako zanosno: autorica je sposobna ispripovijedati obrate na nebu bez oblaka. Odsutnost takozvanih zbivanja, uvjeren sam u to, neće spriječiti ni »naivne čitatelje«, one koji slijede potku, da budu poneseni štivom. (…)” (Ezio Mestrovich, iz Predgovora)