Robert Roklicer - Kako se ubiti

Unaprijed istaknutu nepretencioznost argumentiram time što se ove spoznaje, nesumnjivo imanentni i bitni dijelovi Roklicerova pripovijedanja, moraju iščačkati iz jednostavnih fabula i likova junaka koji sami sebi iskazuju prvenstveno na razini vlastitog, u pravilu autoironičnoga govora. To je nalik na tip skaza koji su u visoku književnosti unijeli ruski pisci s početka dvadesetog stoljeća (poput Šolohova i Babelja); usput rečeno, srodan čaplinovskome jeziku autoironične pantomime iz vremena nijemog filma, a koji se do danas pokazuje produktivnim pripovjedačkim (pa još uvijek i filmskim) postupkom u ocrtavanju likova s društvenih rubova.
Nepretencioznosti kao vrijednosti koja pojačava one druge - naprijed spomenute - pridonosi i, također na početku naglašena, lakoća kazivanja. Ta kvaliteta ukazuje na rođenog pripovjedača kojemu se rečenice, barem naoko, same slažu, a njihove su veze i predmetne i leksičke - to je kvaliteta koju nazivam gustoćom teksta - pa produktivnu liniju progresije čini harmonija jezične razine s fabularnim namjerama. Pisac ujedno dobro razumije kada se s lakoćom kazivanja, logikom ruke koja sama piše, ne smije pretjerati jer svaka suvišna riječ u takvomu stilskom postupku može voditi prema destruktivnome i disharmoničnom spoticanju.