Mirjana Dugandžija - Indijančeva noć

Indijančeva noć sretan je i nimalo neočekivan susret autoričinih literariziranih kolumni objavljivanih u tjedniku Globus i dosad neobjavljenih kratkih priča – ne na operacijskom stolu, kao u od Lautréamonta posuđenoj nadrealističkoj prispodobi, već na ‘crvenom telefonu’ – vrućoj liniji između fikcije i fakcije. Koja god strana trenutno primala poziv, njezin je pripovjedni glas suveren, a dijalog je, osim stilske gipkosti koja dopušta ponovna čitanja i pronalaženje uvijek novih slojeva i finesa, brz, živ i precizan, kako to važne stvari koje se rješavaju crvenim telefonima već jesu. 

Bilo da se ti tekstovi bave knjigama, društvenim, ekonomskim i lifestyle fenomenima, fragmentima osobne povijesti ili je riječ o čistoj fikciji (mada se autorica tu redovito poigrava čitateljskim očekivanjima), njihove teme uvijek su prelomljene kroz perspektivu autorice/junakinje: visokoobrazovane, urbane žene iz srednje klase kojoj nije stran glamur, no ni svakodnevica ‘poniženih i uvrijeđenih’, kojima na neki način i sama pripada. Ova je knjiga vjeran portret više složenih likova, u rasponu od osoba, preko gradova i miljea do ‘duha vremena’.
Dugandžijine proze idu u prilog staroj tezi da osobno jest političko, te da svakako vrijedi i obrnuto. S koje god strane podigli slušalicu, čeka vas ugodan razgovor. 

Priče Mirjane Dugandžije su ponajprije intelektualna urbana topografija. Prepustiti se ritmu grada znači steći vještinu sporazumijevanja s malo riječi i brzog uzmaka bez suvišnog tumačenja. Ni samoj sebi. Pivo u pubu miješa s literaturom o psihoanalizi, pa naposljetku ostaje sama doma pred televizorom, mamurna od čitanja. Pritom je duhovita, zabavna, nepredvidiva, obzirno ironična, katkad zločesto samoironična. Uvijek ostavlja izlaz, izbjegava umjerenost – ako život nije ono što je od njega tražila, onda ima pravo na ludost. 
Jadranka Pintarić