Rade Jarak - Crna svila

Jarkova "Crna svila" fino je, stilski cizelirano i motivskizačudno štivo, kroz koje se dominantno provlači osnovna tema: samoća,neprilagođenost, snažna melankolika i pomirenost sa sudbinom koju nam uvelikoj mjeri iskroje drugi. Naravno, uvijek uz tragičnu, ponekad itešku, ali lijepu ljubavnu priču. (Ivica Prtenjača, Vjesnik)

Samoća, neprilagođenost, snažna melankolika i pomirenost sasudbinom koju u velikoj mjeri kroje drugi, osjećaj je koji se provlačikroz Jarkovu prozu. (Maja Erceg, Makarska kronika)

Svezajedno uzevši, veliki je teret na plećima junaka ovih priča, i da nijeonih spomenutih rijetkih trenutaka svjetlosti i ljepote, onih niotkudau njihov svijet zalutalih žena, ovo bi bila jako mračna knjiga. (Novi list)

Shvaćajući tuđe tekstove (koje na različite naći ne preuzima usvoje) kao "riznicu" i birajući "piste po srodnosti", Jarak ih zapravočuva od zaborava i stvara neki osobni kanon u doba trivijalizacijeumjetnosti, života, svijeta. No makroprojekt koji je zamislio nipoštonije jednostavan kako se tim u prvi mah. Dapače, pun je nepoznanica,sumnji i pitanja. (Strahimir Primorac, Vijenac)

Ta ravnica. Tek malo zatalasana. Između dva niska brežuljka znaju biti čitava prostranstva ničega, prašine. Gola izloženost pogledu. Ima u njoj nešto odbojno. Strah. Bez imalo nade. Tu ćemo umrijeti, znam. To je poruka krajolika. Ali to nije samo strah od smrti, od sigurne smrti, to je i osjećaj krivice pomiješan s tajanstvenim strahom od goleme pustoši.
Prašina. Vjetar je kovitla i diže uvis. Prašina na našim čizmama. Ova nas pustoš dodiruje, ljepi se za nas.
Ovog ljeta jedna žena dopuzala je do mojih nogu, do moje prašnjave čizme na nepoznatom dalekom drumu. Bomba je pala i raznijela mala teretna kola koja su je vodila tko zna kamo. Šrapneli su ubili konja i nju teško ranili, krvave mrlje ostale su na zemlji. Dopuzala je do naše kolone, skoro joj je to uspjelo. Suknja joj se, razderana eksplozijom, bila skoro raspala, otkrivajući butine, a na nogama je imala nekakve cipele, izobličene od godina. Tek je podigla ruku prema meni, nešto zaustila i odmah klonula u prašinu. Sjećam se grča na njezinom licu, pogotovo oko usana, samrtnog grča koji kao da mi je želio nešto reći. Baš meni. Ostala je tako ležati, a mi smo otišli dalje, korak po korak, ravnicom. Zadnji trenuci života potrošeni na puzanje, zadnji trenuci života puni neke uzaludne nade. Nerazumljive nade, nade usmjerene k našoj nezainteresiranosti, našoj ravnodušnosti. Mogao sam je razumjeti, i mi smo bili kao ona, hodali smo mjesecima. Strpljivo kao mravi. I čekala nas je smrt.