Stjepo Martinović - Okovani snima

Rijetko koji žanr traje u našoj književnosti tako strpljivo kao roman o (ili u) povijesti. 
Stoljeće i pol plijeni on pažnju publike, njime su prošetale velike povijesne osobe, ali i slabići o čijim su sudbinama odlučivali ratovi u kojima samo poraženih bješe. 
U tom smo nizu rijetko - do pojave (prvog) romana Stjepa Martinovića - nailazili na djelo uglobljeno u zbivanja i vremena omeđena značajnim datumima, a koje bi lutanjima i doživljajima glavnog junaka odražavalo ono što se oduvijek naziva životom. 
Nakon što čitatelja uvede u dan velike tréšnje u Dubrovniku, 6. travnja 1667. godine, pisac mu podastire intrigantnu priču što se plete oko putnika-namjernika koji se igrom sudbine zatekao u tom kaosu: grčko-pravoslavnog redovnika Jorgisa Nikoloudisa, čovjeka oslobođenog i sapetog potragom za ključem tajne što daje smisao njegovom postojanju. Monah prepoznaje misteriozne znakove, doživljava i ono što ne može objasniti, sluša osebujne priče, vodi rasprave, nadasve lucidno tumači snove ljudima koje susreće... a pripovijest o njemu i njegova priča u povijesti razvija se u tri sloja: javnom, osobnom i prosanjanom - kojim se sve i pojašnjava. 
Okovani snima
djelo je besprijekorne dramaturgije, zapleta, likova i slika; ako smo ponekad i prisiljeni zaboraviti užiće u čitanju, Martinovićev roman o zbivanjima u jednom tjednu dalekoga 17. stoljeća snažan je poticaj za povratak istinskim književnim vrijednostima.