Marguerite Yourcenar - Hadrijanovi memoari

Ležeći na samrtnoj postelji teško obolio od vodene bolesti, šezdesetogodišnji rimski car (u 2.st.n.e.) ispisuje na pločicama pisma upućena svome nasljedniku Marku Aureliju, dajući tako retrospektivni prikaz svoga života ispunjenog brojnim i bogatim iskustvima, ali i protkan meditativnošću i refleksivnošću. Tako je iz perspektive jednoga vladara i lucidnog čovjeka prikazano propadanje visokorazvijene i sofisticirane civilizacije, koja je asimilirala utjecaje različitih kultura. Hadrijanove (a time i autoričine) opservacije ujedno predstavljaju i razmišljanja o naravi povijesnih mijena, tokova i zakonitosti. Jedna od ključnih misli ovoga romana izražena je sljedećom rečenicom: "Opet će zavladati mir između dva rata, a riječi sloboda, čovječnost, pravda ponovno će ovdje-ondje zadobiti smisao koji smo im nastojali pridati."

Djelo je zamišljeno kao pismo koje car Hadrijan piše svom nasljedniku Marku Aureliju. Caru je tek šezdeset godina, ali je teško bolestan. Knjiga, koja je ujedno i roman i povijest i poezija, pozdravila je svjetska kritika kao poseban događaj. Zamišljajući memoare jednog rimskog cara, autorica je htjela “iznutra obnoviti ono što su arheolozi 19. stoljeća obnovili izvana”. Sudeći nepristrano svoj život čovjeka i svoje političko djelo, Hadrijan ne zaboravlja da će Rim, unatoč svojoj veličini, ipak jednog dana propasti. Ali njegov rimski realizam i od Grka naslijeđen humanizam potiču ga da osjeća važnost razmišljanja i služenja do kraja. “Osjećam se odgovornim za ljepotu svijeta”, kaže ovaj junak kojega su problemi čovjeka u svim vremenima: smrtne opasnosti koje izvana i iznutra ugrožavaju civilizaciju, potraga za skladnim suživotom između sreće i “božanske stege”, između inteligencije i volje.