Giuseppe Tomasi di Lampedusa - Gepard

U milenijskim svođenjima računa i sastavljanju popisa najboljih ovih ili onih romana ove ili one književnosti roman Gepard uglavnom nije zaobiđen niti na jednom. Našao se u antologijama europskih, talijanskih, svjetskih, povijesnih, klasičnih i ostalih romana što je samo drugi način da se kaže kako je riječ o bezvremenom djelu, u pravom smislu riječi – klasiku. Odmah po objavljivanju 1958. godine u Italiji roman je izazvao niz polemika i svrstavanja u tabore onih koji su u njemu vidjeli anakronizam, stilski i tematski, i onih koji su u njemu našli ono što je Italiji nedostajalo, “veliki nacionalni roman” koji se, naravno, bavi nacionalno važnim temama. Pola stoljeća kasnije polemike su više manje zaboravljene, a u prvi plan izbio je neobičan autorov život i književni sjaj jedine prozne knjige koju je napisao ali čije objavljivanje nije dočekao.
U nešto strožoj klasifikaciji, Gepard ide u red povijesnih romana. Freska o propadanju jednoga društva, točnije vrijednosti koje obilježavaju devetnaestostoljetnu Siciliju, sa svime onime što se u kronikama te vrste očekuje – izumiranje obitelji, mutni obiteljski odnosi, žal za starim vremenima, strah od onoga što dolazi, nelagoda od “novih” ljudi koji se u odnosu na stara vremena čine barbarima. Tomasi di Lampedusa doista na tim motivima gradi svoju romanesknu strukturu, no njegov je okvir veći, a horizont širi. Njegova Sicilija jest geografski zadano mjesto, otok fizički i metafizički omeđen morem, no iznad otoka je nebo, koje je vječno, kao što je vječno i ono što je u ljudskoj prirodi ljudsko. Mijene običaja, politička previranja, propadanje obiteljskih odnosa i imovine stare su koliko i svijet, kaže Tomasi di Lampedusa, a unutarnji svijet i putanje kojima se kreću zvijezde i planete slijede neki drugi ritam i neko drugo vrijeme i u vrijeme prevrata ono što će ostati sigurno i čvrsto, jest taj ritam i unutarnji svijet, slika gotovo kantovska.